Zamislite da umirete. Iz nekog nepoznatog razloga vaše vas tijelo izdaje. Vi niste spremni na to, niste spremni umrijeti. Svi vaši unutrašnji organi, prije nego što se u potpunosti ugase, nisu spremni predati se samo tako pa stoga počinju prekomjerno raditi kako bi vas održali na životu. Srce prvo reagira. Krene kucati takvom brzinom kao kada slučajno 'profulate' jednu stepenicu kada silazite ili kada osjećate nevjerojatan strah pa vam se srce ne da smiriti. Zatim vas oblije hladan znoj, udari vas vrućina u lice toliko da mislite kako vam se lice zapalilo, iznutra osjećate kao da gorite, a ruke i noge vam budu ledene kao da su odavno odamrle. Tada vam se vid pogorša, ne u smislu da slabije vidite na daljinu ili blizinu. Ne! Vidite sve oko sebe, no opet ne zapažate ništa. Ne možete koncentrirati pogled, ne možete se fokusirati ni na što. Zatim imate osjećaj kao da napuštate vlastito tijelo. Ne! To se ne događa, već vas vaše tijelo samo izdaje. Stoga se počnete malo 'ljuljuškati' da uvjerite sami sebe da ste to vi, da ste i dalje prisutni u svome tijelu. Ali, tada vam se krene vrtjeti u glavi i više ne osjećate noge. Spuštate pogled dolje i pitate se kako uopće stojite na nogama. Zatim vam cijelo tijelo krene trnuti. Ruke, dlanove, prste više ne osjećate, kao da ne pripadaju više vama. Savijate prste u nadi da će se nešto dogoditi, da će vam se vratiti osjećaj. Ali neće! I onda, u konačnici, cijelo vam se tijelo krene tresti. Ne možete prestati. Kao da vam netko prijeti pištoljem, pa se od straha tresete. Više nemate kontrolu nad vlastitim tijelom. Gotovo je! Kada prijetnja prođe, kada ste 'umrli', vraćate se ponovno u 'život'. Takav osjećaje vam izazivaju napadaji panike. Imajte razumijevanja za druge, iako je sve u glavi, od nje ne možete pobjeći. Suočite se sa vlastitim strahovima, pobijedite ih. Izađite iz te borbe jači. -Lex
2 Comments
Jedan od, meni osobno, najboljih redatelja jest Tim Burton. Uvijek su me privlačili njegovi likovi, tamna slika i scena te taj neki morbidni osjećaj. Kada spomenete Amerikance, ja ih nekako povezujem sa entuzijazmom, pretjeranom optimističnosti i sretnim završetcima, bar što se tiče njihovih filmova i serija. No, Tim Burton je potpuna suprotnost. Glavni likovi nisu najčešće neki veseljci koji skakuću okolo i pjevaju vesele pjesme o cvijeću u kosi i pješčanoj plaži pod nogama. Dugo nisam mogla shvatiti što me to točno privlači njemu i njegovim filmovima. Tek nedavno sam shvatila što je to što on ima, a drugi redatelji nemaju. Danas mi, ja, današnje društvo, ne može noću zaspati jer im vlastiti mozak ne dopušta da zaborave kako su prije 3 dana mahnuli nekoj osobi koja nije mahala njima. Sramimo se načina na koji govorimo, našeg glasa, kako se smijemo. Prikrivamo pjegice, ne volimo svoj razmak između zubi, sramimo se nekih svojih 'čudnih' hobija, zanimacija i neobičnog smisla za humor. Smatramo da smo dosadni, da nam je cijeli život dosadan i ponekad se zapitamo zašto se ljudi uopće druže s nama. Imamo osjećaj kao da smo zapostavljeni i da smo zapravo sporedni likovi u vlastitu životu. No, u svijetu Tim Burtona upravo takvi likovi i postanu 'glavni' likovi. Sve to što smatramo vlastitim manama i nedostacima su zapravo stvari koje nas čine zanimljivima, posebnima i drugačijima. Svi njegovi likovi kao što su Jack Skellington, Bubimir, Edward Škaroruki, Sweeney Todd (naravno, nije ih sve on sam stvorio) su upravo zbog nekih svoje neobičnosti posebni. Bez njih ti filmovi ne bi bili tako zanimljivi. Zapravo, bez njih ne bi ni postojali ti filmovi, a ni ostali likovi u filmu. Ono što želim reći jest, ne sramite se svojih nedostataka jer vas to čini drugačijima od svih drugih. Bez vas život drugih ne bi bio isti. Pa čak i kada se osjećate kao da ste samo sporedni lik, sidekick u životu. Ipak ste vrlo vrijedni i dragocjeni drugima oko vas. -Lex Pozdrav ljudi! Ako itko uopće i čita ovaj blog, mogao je primijetiti da nisam napisala ništa još od devetog mjeseca. Hvala vam što ste se toliko zabrinuli. *sarcasm* Kao što znate, matura je prošla, upisi na fax i predavanja su krenula. Da ne idem u detalje, najvažnije je ono da sam upisala što sam žarko htjela i da mi se sviđa. No, hajmo sada na razlog ovog mog iznenadnog javljanja. Sa svakim krajem i novim početkom dolaze strah, nelagoda i uzbuđenje. Kako ću preživjeti u novom okruženju, kako ću bez svojih prijatelja, hoću li uspjeti steći nove, a tek predavanja i ispiti… Toliko pitanja vam kruži glavom, a kako se svakim danom bližite tom trenutku; tom novom početku, nervoza u vašem trbuhu je sve jača. I to je posve normalno. To znači da širite svoju zonu udobnosti. Znači da ste spremni uhvatiti se u koštac s nepoznatim i uzbudljivim avanturama koje vas očekuju. Svi vam kažu da niste jedini koji prolaze kroz to i da se drugi jednako tako osjećaju. I ponekad se čini kao da to nije tako. No, vjerujte mi. Nikome nije lako. Bez obzira koliko netko bio samopouzdan, i taj netko osjeća nelagodu. No, to je i ujedno dobra stvar. Kada krenete na fax, više niste ona djeca od 15ak godina. Sada ste zreliji, nema međusobnog natjecanja tko će biti bolji ili imati bolji mobitel. Svi surađujete zajedno. Naravno, uvijek bude nesuglasica i onih koji si jednostavno ne odgovaraju, ali nikada u takvoj mjeri kako je bilo u srednjoj školi. Svi ste izabrali taj fax zbog nekog razloga, što znači da već imate neke sličnosti, nešto što vas povezuje. I to je ono što vam olakšava započinjanje razgovora. A sada ono još važnije od svega. Molim vas, dobro razmislite koji vas fakultet zanima. Razmislite čime se želite baviti, nemojte samo razmišljati o novcu. Jer, budimo realni, koji god fakultet izabrali, u ovoj našoj državi je jako teško naći posao. Od odvjetnika, trgovaca, novinara, ekonomista do profesora; teško je pronaći posao. Budite sigurni da želite 3, 4, 5 godina sjediti, učiti i slušati predavanja na fakultetu. Jer tada, bez obzira koliko nešto teško bilo, ako vas zanima, neće vam biti problem naučiti. Kao što je i Alan Watts rekao „Da novac nije problem, čime bi ste se najradije bavili? Kad jednom pronađete odgovor na to pitanje, onda to i učinite. Ako se bavite nečime što volite, uvijek će biti posla. Jer, ako radite nešto što volite, postat ćete 'stručnjak' za to i uvijek ćete uspjeti živjeti od toga.“ -Lex Ljeta su postala opasna, posebice za tinejdžere. Jer to je doba kada većina školaraca ostaje kući i ne zna što bi sa sobom; doba kada provodimo puno vremena sami, sa svojim mislima. I tada to postaje opasno. Ljeti se dovodimo u napast da se izgladnjujemo, analiziramo kako se drugi odnose prema nama, kada više vremena provodimo na internetu gledajući slike zgodnih cura u bikiniju, kada proučavamo svoj odraz u ogledalu i kada nam se ne sviđa odraz koji gleda natrag prema nama. Živimo u doba kada je izgled sve. Dobro, ne baš sve. No, ponekad se čini kao da je tako. Kako nacrtati obrve, kako konturirati lice, vrat, nos, uskoro ćemo konturirati i stražnjice; kako nanijeti lažne trepavice, kako izgledati bolje na slikama… Sve to utječe na sliku o nama samima, često da toga nismo ni svjesni. Možemo sami sebi govoriti kako to ne utječe na nas, no u podsvijesti se nalazi taj mali glasić koji nam govori: „Nikada nećeš izgledati kao taj model sa naslovnice.“ No, zašto bi smo uopće i htjeli izgledati kao model s naslovnice? Zašto bih ja morala imati savršenu obrvu? Ja ne želim izgledati kao Gigi Hadid, ne želim biti nečija bijedna kopija. Ja želim biti ja. Ako biti ja znači imati razmak među zubima, strije i celulit na stražnjici, pa neka bude tako. Ljepota je puno više od toga kako izgledamo. Ljepota je samopouzdanje, iskreni smijeh, dobrota, talent, inteligencija, kreativnost… Kakav je to život, ako je jedini talent kojim imaš ponuditi svijetu samo površna ljepota? Osoba može imati lijep vanjski izgled, no ako ta osoba 'gazi druge, da bi se osjećala bolje i stavila sebe na superiorniji položaj', ta osoba nije nikako lijepa. Provedite više vremena gradeći sebe karakterno, kao osobe. Izgrađujte svoju osobnost. Što će vam netko u životu tko samo vidi vaš vanjski izgled. Kada ljepota prođe ili ta osoba vidi nekoga tko je njemu/njoj ljepši, hoće li se zadržati, hoće li ostati s vama? Izgradite se kao osoba i nikada nećete morati brinuti o tome. -Len Svim klincima rođenima 90-ih, tj. kasnih devedesetih, čestitam. Čestitam jer ste u svojih manje-više dvadesetima (plus-minus, sve je to tu). Također vam čestitam jer ste preživjeli rane 2000-e, jer budimo realni, odjeća koju smo tada nosili smo najvjerojatnije dobili od starijih braća i sestara. Da je tada postojao Instagram, odjeća sigurno ne bi bila tzv. 'style goals' ili što god da se govori. Stoga, ovaj post je za vas. Da vas vratim natrag u prošlost i posjetim na dobra vremena, na vremena kada se govorilo: 'Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali'. *Disclaimer* - Pristupiti ovom postu oprezno, ako osjetite osjećaj nostalgije, posjetite online stranice za gledanje starih crtića. Prva i najveća stvar koja je meni obilježila djetinjstvo jesu stare antene. Znate one koje budu na krovu ili na tavanu, pa ih svaki čas morate mrdati da bi slika valjala. Da vam slikovito prikažem kako je to izgledalo u mom kućanstvu. Za namještanje antene su bile potrebne 4 osobe. Jedna ispred televizora koja govori drugoj osobi kod prozora koja se dere trećoj osobi vani, a ta treća osoba viče četvrtoj osobi koja pomjera antenu. „Jel sad valja?“ „Još uvijek je sivo.“ „Svugdje ima slike, osim na trećem kanalu, a Esmeralda mi je na njemu.“ „Sada šumi.“ „Nema ništa, sve je plavo." „E, vrati nazad, vrati tamo gdje si sada bio.“ Vrhunac mog djetinjstva je bilo doba kada smo dobili satelitsku, pa sam imala priliku non-stop gledati crtiće na njemačkom. Obožavala sam gledati Lazytown, Blue's Clues i Spužva Bob, tj. Spongebob Schwammkopf. Iako ništa nisam shvaćala i često sam radnju totalno krivo shvatila, i dalje mi je bilo zanimljivo. No, što se tiče televizije, gledale su se serije svaki dan. Od Power Rangersa, Ninja Kornjača, H2O – Just add water i Prijatelja do serija koje su mi potpuno obilježile djetinjstvo, a to su CSI i Zaboravljeni slučaj. Sjećam se kada su krenuli prikazivati CSI na RTL-u, bila je među prvim kriminalističkim serijama i jedna od onih koja me navukla na sve ostale krimi serije. A što je s crtićima? Ehh, čovječe, tada je život bio puno lakši. Gledali su se Leteći medvjedići, Medvjedići dobra srca, Šegrt Hlapić, PowerPuff Girls, Totally Spies, Pokemoni, Digimoni, Scooby Doo, Zvonko, Banane u pidžami i ono najvažnije – Sailor Moon, tj. Mjesečeva Ratnica. Toliko sam obožavala Mjesečevu Ratnicu, da sam neko vrijeme govorila ljudima da ću postati jedna te sam tjerala prijatelja da bude Sailor Venus. Mislim da je svačije djetinjstvo obilježilo gledanje Huga, Žutokljunca, Smogovaca i Kućnih ljubimaca. Tu su također i crtić Nick Praskaton, Leon pričopričalica i krijesnica, Brum Brum, Lažeš, Melita i nisam sigurna što je to točno bilo, već sam zaboravila, no djeca u majicama na prugice su pjevala 'Više cvijeća, manje smeća.' Krajem 90-ih i početkom 2000-ih su se pojavljivali boy bendovi – Backstreet boys, Take That, N'sync, Westlife, Boyzone. No nisu samo oni obilježili to razdoblje. Tu su Spice Girls, Avril, Anastacia (I. Šarić u Tvoje lice zvuči poznato), Aqua, A- Teens, Chipz te neki od naših poput Petra Graše, Magazina i Minee, koji su također krasili zidove soba mnogih tinejdžera. Posteri su posebice bili IN. Toliko dobre glazbe koju je ponekad stvarno bilo potrebno snimiti na kazete, jer su pjesme jednostavno bile odlične. Bilo to na VHS kazete ili kazete za 'kazić', bilo je svejedno, samo neka se snimi da se može kasnije slušati ili na TV-u ili na discmanu ili walkmenu. Vjerujem da se mnogi i sjećaju prevrtanje malih kazeta pomoću kemijskih ili malog prsta, ili presnimavanja na VHS kazetama, pa bi u pola pjesme započela druga. No, ponekad nije bilo boljeg osjećaja nego kada bi se posudio film iz videoteke i kada bi se cijela obitelj okupila i ispekla kokice na 'šporetu' i gledala Odbjeglu nevjestu ili, ako je bilo na tv-u, Mućke.
Tokom života zapisala sam barem 50ak lista želja, ideja onoga što želim učiniti i proživjeti. Neke sam sastavljala za Novu godinu, neke za rođendan, a neke jer mi je taj dan došla inspiracija. Kako god, rijetko kad sam ikoju stvar prekrižila s liste. Stoga sam opet odlučila napraviti listu stvari koje želim učiniti tokom života. Od kojih će neke predstavljati izazov. No, zahvaljujući tim izazovnim stvarima, život će biti malo zanimljiviji i preda mnom će biti jedna avantura i putovanje. Te, kako/ako budem križala stvari s liste, s vremena na vrijeme ću i vas obavijestiti kako napredujem, i tako vas želim potaknuti da sastavite i svoju 'bucket listu' i nastojite se pridržavati i težiti da učinite stvari s popisa.
Dakle, to je to. Bar za sada. Ostavite u komentarima koje stvari bi ste i vi htjeli učiniti. I ako ste propustili prošli blog post, pročitajte koje vam sve knjige preporučam za ovo ljeto. :) loveleloo.weebly.com/blog/bookworm -Len Matura je prošla, no neka djela su mi ostala urezana u sjećanje.
Milutin Cihlar Nehajev je napisao djelo Bijeg. To djelo govori o pasivnom čovjeku koji je nezadovoljan svojim životom, no ne poduzima apsolutno ništa da bi to promijenio. Ako ćemo iskreno, jesam li pročitala djelo? Nisam, pročitala sam duži sadržaj (i to se računa, jel da?). I uvidjela sam da i dan dana postoje takvi ljudi. Štoviše, jedna od mojih prijateljica iz klupe je pravi primjer takve osobe. „Što radiš u slobodno vrijeme?“ – „Pa, ništa. Spavam.“ „Koja ti je najdraža knjiga/film/serija?“ – „Pa, ne znam. Gledam ono što ima na TV-u.“ „Hej, hoćemo ići danas na kuglanje ili negdje gdje ti se već ide?“ – „A ne znam.“ Blah, bla, bla i tako u nedogled. Pasivne osobe, poput moje prijateljice, ne rade ništa, ništa ih ne zanima i jednostavno dopuštaju da im život tako prođe. Nemojte me krivo shvatiti i ja sam lijena, ni ne mogu vam naglasiti koliko. No, meni se ne da raditi kućanske poslove, učiti i slično. Ali, dopustiti da dan za danom ne radim ništa produktivno, ništa što mene veseli i što volim. To mi je potpuno neshvatljivo. Zar postoje takve osobe? Osobe koje ne vole ništa i koje ništa ne zanima. Smatram da je takav život tužan i prazan. Osobe koje se ne trude, barem za sebe same, neće postići ništa u životu, barem ne nešto što će zadovoljiti njihovu dušu. Dajte, trgnite se iz tog 'zimskog' sna i činite ono što vas čini sretnima (ne mislim na Bosu) i koje hrane vašu dušu. - Len Prije koji dan me probudila jaka bol. Ispostavilo se da imam pokvareni zub. Budući da sam ja osoba koja se užasno boji zubara, ovih nekoliko dana sam 'ukomirana' i nije mi ni do čega jer znam da me sutra čeka puno boli. Tako sam, da skrenem misli od zubara i svega toga, odlučila napisati 10 stvari koje me čine sretnom. 1. Ljetne večeri kada ležim u udobnom krevetu, a vani pada kiša i grmi. 2. Jutarnje vožnje autobusom na putu do škole kada sunčeve zrake provire između drveća. 3. Dobra knjiga, udobna pidžama i Misha Collins. 4. Sunčani i topli dani, kada mogu u miru sjediti u prirodi i osluškivati pjev ptičica. 5. Fotografiranje u prirodi, gledanje izlazaka sunca i stariji parovi koji su još uvijek zaljubljeni. 6. Dan proveden u iskrenom smijehu i zanimljivom razgovoru. 7. Nedjelje kada se vratim ujutro s mise, a dočeka me miris roštilja. 8. Večeri provedene u pjesmi i plesu. 9. Ležanje u travi i proučavanje oblaka ili zvijezda. 10. "Wake me up before you Go-Go", "Don't stop believing", "Lemon tree", "Total Eclipse of the heart" i "You shook me all night long" Evo, ovo su, uglavnom dani, koji me čine sretnom. Svaka osoba ima nešto što ju čini sretnom, kad jednom saznate što je to, držite se toga i ne puštajte. Biti sretan je dobro za zdravlje :) -Lex Sretan Uskrs svima! Ovih tjedan dana praznika su mi došli kao blaženi. Bio mi je potreban odmor, kako od škole i obveza, tako i od ljudi. Ovih tjedan dana sam vidjela kao priliku da stanem i razmislim. Da promotrim ljude oko sebe; znate ono "stop and smell the roses." Iskoristila sam slobodno vrijeme da razmislim što želim, sviđam li se sama sebi kao osoba, što mogu promijeniti, kako biti bolja osoba... uviđate već uzorak. Nekada jednostavno budete okupirani drugim stvarima, da ni ne shvatite da se pritom i izgrađujete kao osoba. Često ta naša izgradnja ode 'južno'. I danas je mnogo takvih. Ima izuzetaka, no mnogi su površni, sebični i zavidni. Ne znam jeste li primijetili, no ljubomora nas sve okružuje i česta je pojava. Danas je rijetkost upoznati nekoga tko će se iskreno radovati za druge, rijetkost je naći nekoga tko voli ono što radi, a da pritom nije zavidan i ljubomoran na druge. Zašto ne možemo biti dobri i voljeti ono što radimo, a pritom biti iskreno sretni radi tuđeg uspjeha? To me dovodi do Mishe Collinsa. Vjerojatno će ga neki prepoznati iz serije 'Supernatural' (Lovci na nadprirodno). Mogla bih pisati gdje je dosada glumio, koliko ima godina i slično, no to me ne interesira, to nije ni bitno. On je jedan od onih koji iskreno vole svoj posao, rade ono što vole, bez da se obaziru na druge. Nazivali su ga čudakom, no sada je jedan od najomiljenijih osoba, a zašto? Zato što mu u očima vidite da je jedna draga i iskrena osoba. Čovjek uživa u životu, osnovao je GISHWHES, Random Acts, You Are Not Alone, jer želi pomoći drugima. Čovjek se zabavlja, a da pritom ne šteti drugima. Smatram da bismo svi trebali težiti tomu; živjeti život, zabavljati se i raditi ono što volimo te pomagati drugima. Jer nemojte težiti tomu da budete 'samo lijepi'. Jer 'samo lijepo' je dosadno. Budite vrckavi, razvijajte talente, budite maštoviti... -Lex Kad god čujemo nekoga da kaže da ga hvata panika, najčešće tu osobu ne shvatimo previše ozbiljno. Sve nas je ponekad znala uhvatiti panika, bilo to pred odgovaranje, prije nastupa ili u ordinaciji kod zubara. No, što kada netko ima napadaj panike koji ga sprečava u normalnom životu? Napadaji panike su različiti od osobe do osobe; kod nekih se javlja samo u određenim situacijama, dok kod nekih dođe iznenada. No, sve osobe će se složiti da je osjećaj odvratan. Od znojnih i hladnih, gotovo mrtvačkih dlanova, treskavice i ubrzanog kucanja srca do osjećaja da ćete se srušiti, povratiti te suhih usta. Zamislite dan kada ste se osjećali prestravljeno, kada vam je srce kucalo kao ludo. Možda ste samo morali ići kod zubara ili ste taj dan išli upoznati prvi put dečkove/curine roditelje. I dalje ne biste znali kako je to imati napadaj panike. Kao kada slučajno stanete na rub stepenice ili skliznete, onaj osjećaj u srcu u tom trenutku. No, to i dalje nije dobar opis kako se osobe koje imaju napadaje panike osjećaju. Ako vam vaš prijatelj, prijateljica, susjed, sestra, bilo tko, kaže da ga hvata panika. Nemojte to shvatiti olako i samo se nasmijati. Ponekad je teško nositi se s time i treba nam 'čvrsta glava'. Treba nam netko tko nam se neće smijati i tko će nam pružiti ruku kada mislimo da će se sve srušiti. Budite prijatelji. Pomognite drugima. Današnjem društvu je potrebno više dobrih ljudi. Budite jedan od njih. -Lex 19 godina sam tu. 19 ljeta. Svi smo svjesni da vrijeme brzo prolazi, no ipak tu misao ostavimo negdje postrance. Kao što je osam godina školovanja brzo prošlo, ista je stvar i sa životom. Kao što je C. S. Lewis rekao, dan po dan i ništa se ne mijenja, no kad staneš i osvrneš se, sve je drugačije.
Iako nisam puno toga iskusila i još uvijek sam mlada i reklo bi se da stignem učiniti sve što naumim, nikada ne znate što vam život donosi i kada on može naglo prestati. Stoga sam odlučila napisati pismo, 5 lekcija 13-godišnjoj sebi. Stvari koje da sam znala tada, mogle su me odvesti na potpuno drugačiji put, oblikovati me kao drugačiju osobu. Možda ponešto od ovoga i vama bude poznato ili naučite iz mojih grešaka.
19 godina sam tu. Nazdravimo svi za bolji život i da nam se svi snovi ostvare. Sretno vam na putu do ostvarivanja snova. -Lex Jučer je bio održan Zumba Master Class; to vam je poput običnog sata zumbe, no osim vašeg stalnog instruktora, pridružuju mu se i još neki licencirani instruktori. Trajalo je dva sata i mogu vam reći da sam se u ta dva sata zabavila kao nikada u životu. Tko god da me poznaje, zna da obožavam ples i da volim stranu glazbu. Plesalo se kao da ne postoji sutra, kao da nitko ne gleda; a to je nešto što naše generacije danas nisu u stanju činiti, barem ne bez alkohola. Ta dva sata sam svoje brige ostavila negdje postrani. No, kada sam se vratila kući, zapitala sam se kad će se ovakva noć ponoviti? Nigdje kod nas se ovakva glazba ne pušta. Sve su samo cajke ili naše narodne koje sve više zvuče na cajke. Klinci ni ne plešu. Jer za mene ples nije cuga u jednoj ruci, druga u zraku i cupkanje na mjestu. Sve se svelo na naslikavanje za fejs i instagram, da zadivimo druge. Kad slušam priče svojih roditelja, tetki, ujaka, uvijek čujem priče kako su se oni zabavljali, plesali do zore. Kao da su bili bezbrižni, nikoga nije bilo briga što neka tamo Ankica nosi ili kako se Jozo provodi. Bilo je bitno druženje i ples. Ne očekujem da se ta vremena vrate, idemo u korak s vremenom i tehnologijom, ali želim društvo, ples, glazbu, ne slikanje i šminkanje da bismo zadivili druge. Šminkaj se ako želiš, ali radi sebe, ne drugih. Još nešto sam shvatila. Nedavno smo imali u školi zadatak napisati tko je naša inspiracija i zašto. Više od pola razreda je pisalo o nekim osobama samo zato što je to bila zadaća, a ne zato što ih je ta osoba nadahnula. I iskreno, smatram da je to jako žalosno. 18 godina života i da te nitko ili ništa ne inspirira? Ništa te ne nadahnjuje, ne tjera da se trudiš biti bolji, da razvijaš svoje talente, mogućnosti i sposobnosti? Zar te ništa ne zanima, zar ne želiš postati najbolji u nečemu? Ako želiš, trgni se. Digni dupe iz fotelje i započni. Što god da te zanima. Sada se drugi možda rugaju tvojim snovima, no kasnije će govoriti ljudima kako su išli u školu s tobom. -Lex Bliži se, bliži. Matura je uskoro tu, a vrijeme prijave fakulteta i ispita je već došlo.
Budući da sam i ja ove godine maturant, suosjećam sa vama, znam za sve probleme s kojima se susrećete. Od izbora fakulteta, što je teže nego li sam mislila, do prijave izbornih predmeta i panike zbog straha od pisanja obveznih predmeta. Prije sam podcjenjivala sebe i svoje mogućnosti te nisam ni mislila da imam ikakve šanse da položim maturu, a kamo li da upadnem na željeni fakultet. Zbog takvog stava i razmišljanja često sam imala napade panike. I onda sam se zapitala zašto? Zašto podcjenjivati samu sebe? Moje znanje engleskog jezika je iznadprosječno, no ipak sam bila puna sumnje. Uvijek je postojao taj 'glasić' koji mi je govorio da nisam dovoljno dobra i da neću uspjeti, da mi ne vrijedi ni truditi se. Željela bih vam reći kako sam uspjela podići svoje samopouzdanje, no iskreno, ne znam ni sama. Ne znam što se dogodilo, no više ne podcjenjujem sebe. Sada sam svjesna sebe i svojih mogućnosti; i ako nisam najbolja u određenim stvarima, onda ću se potruditi da budem što bolja. Sada shvaćam da mogu što poželim uz talent i upornost, a razlog zašto prije nisam uspijevala u ičemu je bio moj stav prema tome. Prije bih 'sabotirala' samu sebe prije nego bih i započela s ičim. Uvijek sam bila uvjerena da svi mogu sve, no ja ne. Sada više ne. Sada znam da ja to mogu. Odlučila sam uvijek dati sve od sebe, bez obzira koliko me bilo strah neuspjeha. Bolje je živjeti u saznanju da si dao sve od sebe i nisi uspio, nego da se nisi ni potrudio i onda se pitati što bi bilo, kad bi bilo. Ljudi, dajte sve od sebe, borite se za sebe jer nitko drugi neće. Želite li živjeti život kakav vi želite ili ćete jednostavno prihvatiti 'prosječan' život? -Lex Mnogi donose novogodišnje odluke, no ja nisam nikada bila osoba koja ih je donosila. Jer, budimo realni, najčešće ih se pridržavamo par tjedana i onda ih zanemarimo. Uvijek sam smatrala, ako se želimo ili želimo nešto promijeniti, da je to moguće učiniti i na bilo koji drugi dan. Možemo 22. veljače odlučiti da nam nešto ne odgovara u životu, zašto čekati 31. prosinca da to promijenimo. Ove godine, odlučila sam stopama Bilba Bagginsa. Krećem u avanturu. Donijela sam jednu odluku nakon razgovora sa sestrom. Inače smo obitelj koju nije briga što drugi rade i kako to rade, mi se više držimo sebe i svojih. No, ona je bila ljuta jer smatra da cure koje 'izbace' stražnjicu i grudi bolje prolaze u životu; dobiju posao, dečka, neku priliku… Jedna je stvar kada istakneš svoje 'atribute' za određene prigode, no nešto sasvim drugo kada ih izložiš svijetu i ne ostaviš ništa mašti samo da bi dobio određene povlastice i privilegije. Stoga sam ja odlučila svojoj sestri dokazati da se sve može postići bez toga. Smatram da oni koji ne 'izbacuju' svoje atribute, prolaze puno bolje od tih osoba. Smatram da se upornošću, talentom, trudom i marljivošću sve može i da su te vrline puno važnije od fizičkog izgleda. Nije da inače pokazujem svoje grudi i stražnjicu (koje su, inače, gotovo pa nepostojeće), no želim pokazati da je moguće i bez toga. Volim pisati kratke priče, plesati, slikati, no uz to želim ići na filozofski fakultet ili naći neki posao. Planiram uspjeti u barem dvije stvari sa popisa i to bez ikakve pomoći mojih nevidljivih sisa ili bilo koga drugoga. Zaželite mi sreću, jer 2016. je godina za avanturu. -Lex Evo, još jedna godina je iza nas; i to dobra, nadam se.
Bilo je uspona i padova, smijeha i suza, sklapanja novih poznanstava i raskidanja starih prijateljstava. Iako za 2015. godinu nisam imala nikakve ciljeve, moram priznati da mi je priredila lijepe događaje i iskustva (no, dakako bilo je i tu onih malo manje lijepih). No, da ne duljim, evo moja kratka lista stvari koje sam naučila u 2015. godini.
To je to, ljudi. Mojih 10 najvažnijih stvari koje sam naučila u ovoj godini. Sutra slijedi nastavak... Stay tuned. :) - Lex Kada se radi o kreativnosti, originalnosti i mašti, moglo bi se reći da je to za mene bolna točka. Odmalena sam živjela negdje u svom svijetu vila, čarobnjaka koji su živjeli na čarobnim pašnjacima, i zbog toga sam se znala osjećati izopćenom. Ne samo među vršnjacima, već i među odraslima. Uvijek su me smatrali čudnom i smijali se mom 'svijetu'; bila sam neshvaćena. No, sada sam zahvalna na tome jer u ovom svijetu u kojem vladaju 'klonovi' i 'roboti', dobar je osjećaj isticati se među gomilom; kao kada profesori uzmu vas za primjer kako treba napisati esej. Ljudi će uvijek pokušati utjecati na vas, natjerati vas da se promjenite, da 'odrastete', no ne dajte se. Držite se onoga zbog čega vaše srce kuca jače, tjera vaše noge da plešu i oči sjaje.
Život je priča, a vi ste autor te priče. Živite punim plućima, iskoristite dan i ispričajte priču onako kako vi želite, nemojte dozvoliti da netko drugi piše VAŠU priču za vas. Sanjarite, plešite na kiši, živite svoje snove, maštajte o nemogućem; budite ono što vi želite biti. -Lex Školska godina je tek započela, no kraj će ubrzo doći.
Zatim slijedi pitanje, "A što sad?" Budući da sam u tim godinama kada nisam dijete, a bome nisam ni dovoljno odrasla, svi se osjećaju obveznim da mi kažu svoje mišljenje, stav o mojoj budućnosti. "Upiši sestrinstvo.", "Nemoj ni slučajno na pravo.", "Ako baš nemaš gdje, bolje na pravo nego nigdje.", "Ma šta će ti umjetnost, idi za nešto korisno." itd, itd... Vjerujem da ste već uvidjeli uzorak. U ovih nekoliko mjeseci, koliko mi već daju savjete, sam shvatila da ljudi pokušavaju neke svoje neostvarene ambicije i želje proživjeti kroz mene. Ili nisu završili željenu srednju školu, nisu upali na fakultet ili rade posao koji preziru. I sada isti ti ljudi, kroz svoje 'savjete', pokušavaju utjecati na mene i moje odluke. Ne smetaju meni njihovi savjeti i želje, naprotiv, oni su vrlo dobrodošli. Problem je u njihovom skrivenom motivu. Ako me poznajete, onda znate da ću ja jako dobro promisliti o svakoj odluci, pogotovo ako se tiče moje budućnosti. Stoga sam jako razočarana što ljudi, ajmo to tako reći, 'potkopavaju' moju inteligenciju i razum. Ja sam jako odlučna osoba, vjerujem da si mogu osigurati budućnost ako odaberem umjetnost. Umjetnost je moja strast i ljubav, a smatram da svijet treba više 'umjetnika revolucionara'. Stoga, dragi roditelji, kad već volite svojoj djeci reći, "Nisi više dijete.", možete im onda dopustiti da odlučuju o svojoj budućnosti. Ne želite da onda oni do kraja života 'kukaju' o svojim neostvarenim željama. 'Djeco', saslušajte sve i svakoga, ali na koncu koga trebate poslušati, jest vaše srce. - Allons-y, Lex. Znate kako je to kada napunite 18, pa društvo od vas očekuje da se napijete, ludo provodite, plešete do zore... Ehh, moj narode, isto tako se i meni dogodilo pred moj rođendan. Cijeli tjedan, pa do rođendana sam samo slušala [read the following in surfer dude voice]: "Ima da te napijemo", "Ako se sada ne napiješ i ne zabaviš, pa kada ćeš onda" itd, itd...
No, vidite, ja nisam taj tip cure. Nije da osuđujem one koje vole izlaziti, nema ništa loše u tome. No, ja volim provoditi vrijeme obarajući rekord u gledanju serija. Za mene je odlična večer kada uspijem odgledati pola sezone serije Game of Thrones ili Hannibal i pojesti sve što se nalazi u kuhinji bez da me itko primjeti ili čuje. [It's a though life, man :)] Zato mi je uvijek bilo fascinantno kada bi mi ljudi rekli da ću, kada budem starija, žaliti što nisam izlazila dok sam bila mlada. Ljudi jednostavno ne shvaćaju da ne možeš žaliti za nećime što te ionako ne zanima. Npr. ja obožavam swing, volim plesati. Išla sam na festival swinga, da nisam, vjerujte mi, žalila bih. No, ne mogu očekivati i govoriti drugima da će žaliti što nisu išli na isti taj festival kada to njih ne zanima. (Nadam se da shvaćate što želim reći) Ono što ja ne shvaćam, otkada je postalo važno da radimo što i ostali, da radimo ono što mnogi smatraju da je 'cool'? Ljudi kao da se pretvaraju u klonove, gdje je nestala kreativnost i originalnost? Tako je teško naći originalne i kreativne ljude koji nisu 'pokleknuli' pred očekivanjima društva. Ja sam se kao mala osjećala drugačije i zbog toga sam se osjećala i izolirano od ostale djece. Stoga bih izmišljala različite priče zašto se drugi ne žele družiti samnom. Meni najdraža je bila da me Doctor poveo sa sobom u Tardis i da sam putovala u različita vremena i dijelove svijeta, pa je to bio razlog zašto sam uvijek bila drugačija od ostalih. Ljudi, napišite svoja mišljenja. Osjećate li se vi kao da ne pripadate ovdje, kao da vas ljudi osuđuju jer radite ili volite nešo drugačije, nešto što ostali ne vole? Oprostite na naslovu, zanemarite greške & I hope you are having a nice day. Smile :) |
AuthorCura koja se najčešće odaziva na nadimke Lex ili Lennon, zapisuje svoja razmišljanja i zapažanja. Categories
All
Archives
June 2017
|