Što god da ljudi čine, bilo to dobro ili loše, čine to s nekim ciljem. Učiš s ciljem da dobiješ dobru ocjenu, družiš se s prijateljima s ciljem da se ostvaruješ kao društveno biće, udijeliš riječ nekoj osobi da joj promijeniš raspoloženje. Upravo ovo zadnje je najvažnije. Riječi su vrlo moćna oružja. Mogu se koristiti u dobre ili loše svrhe. Ja bih, osobno, prva rekla da je kemijska vrlo moćna, pa čak moćnija i od bilo kakvog arsenala, oružja i eksplozivnih naprava, posebice ako se dobro iskoristi. Kao što sam i prije bila rekla, ponekad bih se osjećala potpuno slomljeno i onda bi me netko dodatno 'zgazio' dok sam bila u već krhkome stanju. I upravo zbog toga kroz što sam prošla, svjesna sam da ne želim da se drugi osjećaju tako kao što sam se i ja osjećala. Riječi ne koštaju ništa, ako možeš nekome udijeliti kompliment, a uistinu to misliš, zašto to ne bi ni učinio? Koliko god neke riječi zvučale poput klišeja, one mogu biti vrlo motivirajuće. Zažmirite, zamislite se, prisjetite se trenutaka kada su vam neke osobe rekle neke motivirajuće, inspirirajuće riječi, kada vas je netko podržavao i bodrio kada nitko drugi nije, pa čak i kada vam ta osoba nije ništa rekla, no znali ste da je tu uz vas. I tišina je vrlo snažna poruka. U današnjem društvu, kada vladaju zavist i ljubomora zahvaljujući internetu i društvenim mrežama, nemojmo se još dodatno gaziti i uništavati. Podupirimo jedni druge. Jer kada možete prijeći prijeko ljubomore i poticati druge na uspjeh, unatoč svojim problemima, upravo je to snažna osoba kojoj se treba diviti. Upravo sam danas napunila 20 godina i čvrsto sam odlučila težiti danima provedenim u smijehu, iskrenim razgovorima i podupiranju i poticanju drugih. Jer nam zlobe i zlonamjernosti više ne treba u svijetu. 20 je godina prošlo, pa makar ih doživjela još samo 20, radujem se nezaboravnoj avanturi koju mi nudi ova 'turbulentna ulica' koju zovemo život. Širimo dobrotu! -Lex
2 Comments
Jeste li se ikada osjećali toliko beznadno, jadno i utučeno? Je li vam samopouzdanje ikada bilo toliko nisko da ste imali samo snage za plakanje? I onda još k tome, kada se osjećate potpuno slomljeno netko vas još dodatno 'šutne dok ste na tlu'. Protekli mjesec dana ja sam se upravo tako osjećala. Jednostavno ništa nije išlo kako treba, niti jedan dan nisam imala snage za osmijeh, bar ne onaj bez suza. Ispiti, predavanja, moja nesposobnost da napravim bolji ručak od obične tjestenine, hod na daleke udaljenosti, prijatelji ili nedostatak istih, sve je to uzelo maha na mene i odrazilo se u mome ponašanju. Tih mjesec dana sam bila hodajući mrtvac; sva energija kao da je bila isisana iz mene. Eto što ti introvertiranost čini, a nema te količine sna koja biti pomogla vratiti se u normalu. Zatim je došao početak mjeseca. Mjesec ljubavi, kako ga mnogi zovu. I istina je, u ovih nekoliko dana uistinu i osjećam ljubav. Ostvarila mi se najveća želja. Konačno sam čula riječi koje sam oduvijek htjela čuti i ne, pritom ne mislim na riječi 'Volim te', već 'Čestitam. Stvarno se ponosim.' Pobijedila sam svoj najveći strah, strah od javnog govora te sam pritom, 'izvinite' na mojoj lažnoj skromnosti, ali sam 'rasturila'. Napisala sam vraški dobar tekst i uspjela sam, uz svu tu ogromnu tremu, nervozu i osjećaj blage panike, održati svoj govor. Nije bilo sretnije osobe od mene. I još uvijek me drži ta radost. Taj dan mi je urezan u pamćenje i poslužit će kao podsjetnik kad god se osjećam kao da ništa ne mogu i da nisam sposobna nešto učiniti, taj dan mi je dokaz da je moguće. Uz trud i rad, sve je moguće. Samo je potrebno maknuti se iz svoje sigurne zone. Bit će dana kada se osjećam pregaženo i potpuno sam spremna na njih, no ja neću, stoga nemojte ni vi, da vam takvi dani postanu redoviti glas u glavi koji vam govori da nešto ne možete. Ostanite uporni! -Lex Neki dan su bile dodjele Video Music Awards (VMA). I kako to običava u svijetu poznatih i slavnih, svi su se potrudili izgledati što bolje; šminka, frizura, odjeća, sve je bilo na mjestu. Te dodjele nisu samo natjecanje glazbenika u tome tko će imati bolju pjesmu, spot, već i tko će bolje izgledati. Dodjeli je prisustvovala i Alicia Keys koja je već neko vrijeme priključena trendu #nomakeup. Tako da ni ovaj put nije bilo drugačije te se pojavila na dodjeli bez trunke šminke. I tu je nastao problem, barem u očima nesigurnih i ljubomornih ljudi. Na twitteru, raznim portalima i ostalim društvenim mrežama su počeli kružiti zlobni komentari na račun izgleda pjevačice. Bilo je pozitivnih, to svakako, no našli su se i oni negativni.
Neki su pisali da bi Alicia sljedeći put mogla staviti barem malo korektora, neki komentari su bili da bez šminke izgleda užasno ili da stavi barem malo maskare, popuni obrve i stavi neki ruž na usne. A tu su i neki koji smatraju kako je Alicia imala šminke, barem BB kremu na licu, jer je drugima neshvatljivo da se netko usudi pojaviti na tako važnim dodjelama bez šminke; neshvatljivo im je da neki jednostavno imaju zahvalnu kožu i lijepo lice. Kim Kardashian, također, svakodnevno prima uvrede na račun svog izgleda i komentare koji kažu da nosi previše šminke, da izgleda kao rugoba s toliko pudera i sl. Svi znamo i one komentare: „Eto zato na prvi spoj curu vodim na bazene.“ Našminkaj se i ljudi će naći načina da prigovore što nosiš šminku. Nemoj se šminkati i ljudi će ti opet prigovarati. Neki razlog će se pronaći. Neki vole šminku jer mogu prikriti neke svoje nedostatke, poput prištića ili crvenila na licu, neki stavljaju maskaru da ne izgledaju bolesno ili kao da nisu spavali godinama. Neki jednostavno vole nanositi šminku na lice i osjećaju da im pouzdanje raste nakon što se našminkaju. No, opet, neki se osjećaju najbolje bez trunke šminke. Ono što Alicia Keys radi i što želi drugima pokazati jest, ne to da ne smijete se šminkati, već da prihvatite svoju prirodnu ljepotu, da shvatite da ste lijepi i bez šminke. Da shvatite, kada se našminkate, da tako samo ističete svoje vrline, ono što već postoji. Također, ona nam pokazuje kako god izgledali, drugi će pričati. Koliko god se vi trudili ugoditi standardima drugih i koje nam mediji nameću, nikada im nećete moći udovoljiti. Dokle god se budete trudili ugoditi drugima, nikada nećete biti istinski sretni i zadovoljni. Samo ćete izgubiti sebe i svoje ja. Jedan citat kaže: „Imaš samo ovaj jedan život. Kako ga želiš provesti? Ispričavajući se? Žaleći? Pitajući se? Mrzeći sebe? Trčeći za ljudima koji te ne vide? Budi hrabar. Vjeruj u sebe. Čini ono zbog čega se osjećaš dobro. Riskiraj. Imaš ovaj jedan život. Učini sebe ponosnim.“ -Len Kolovoz i ja se opet susrećemo. Ovoga puta pod drugačijim okolnostima; sada nestrpljivo iščekujem što mi donosi, što me čeka narednih dana.
Dragi dnevniče, postala sam odlučna u ostvarivanju svojih snova. Nikada do sada nisam osjetila tako snažan poriv, da ostvarim svoje snove, da ih učinim stvarnima. Moja volja raste iz dana u dan. Više nisam mala slabašna curica, nisam dama u nevolji koja treba pomoć drugih. Ja sam neustrašiva i neuspjesi će se uvijek događati, ali sam mudrija nego prije. Sada sam naučila kako učiti iz vlastitih pogrešaka i to, moji dragi prijatelji, me čini nevjerojatno opasnom. Ja sam ja, bez ikakve isprike i opravdavanja; nitko me ne može zamijeniti. Ja sam umjetnica; dopustite mi da raširim krila, otvorim svoje srce i pronađem svoju 'divljinu'. Pustite me da činim ono za što sam stvorena – inspiriram druge da sanjaju. Da, dragi dnevniče, trud se isplatio. Upala sam na željeni fax. To je samo jedan korak, jedna stepenica bliže ostvarenju mojih snova. Srpanj mi je donio iznimnu radost, stoga se nadam da kolovoz neće razočarati. Dignimo čaše za još 30 dana kreativnosti, maštovitosti i prilika za ostvarivanje snova. -Len Dragi dnevniče! Stigao je srpanj, a s njime i valovi topline, grmljavine i kiše. Nisam pisala od 7. razreda osnovne škole, čovječe, nisam ni mogla pronaći svoj dnevnik sve do nedavno, kada sam konačno bacila sve skripte za maturu. Znaš kako je to, uhvatiš se čišćenja neke pretrpane ladice, na kraju završiš na podu pretrpanom papirima i listaš stare bilježnice i prisjećaš se starih vremena. Tako sam došla do starog dnevnika, zadnji zapis iz 2010. godine. Čitam i ne vjerujem. Ne vjerujem koliko sam loše pisala, ne vjerujem kojim sam se glupostima tada zamarala. „Dragi dnevniče, moja nastavnica iz povijesti me mrzi…“ Ehh, dobra stara vremena. Toliko sam išla u detalje i opisivala jedan običan dan na nastavi. Iako se čini glupo dok čitam, ujedno se i prisjećam lakših vremena, iako se to tada nije činilo tako. Dragi dnevniče, znam da se SADA sve čini teško i nedokučivo, no tako sam, očito, mislila i 2010. Sada znam, sada sam ipak malo mudrija nego što sam bila. Sada vidim taj napredak, posebice u fotografiji i pisanju, sve što trebam je malo hrabrosti, trunku ludosti, talenta i upornosti. Pa stoga, dragi dnevniče. Zadržat ću te još malo, neću te šutnuti natrag na dno ladice. Želim da budeš prisutan i da bude zapisano sve što mi budućnost nosi jer sam ja jako uporna i nadam se da u budućnosti neću baviti pisanjem samo u dnevnik za svoje oči. -Len Dear diary!Dear diary!
July is here and with it came waves of heat, thunder and rain. I haven't written since 7th grade, man, I couldn't even find my journal, until recently, when I finally threw away all my papers for exams. You know how it is, you start cleaning some cluttered drawers and in the end you end up on the floor covered with papers, reading old notebooks and remembering old times. That's how I found my old journal, last entry from 2010. I was reading and could not believe it. I can't believe how bad my writing was, all those stupid things that I once cared about. „Dear diary, my history teacher hates me…“ Ahh, good ol' times. I used to go into details and describe a regular day at school. Even though it seems stupid now while reading it, at the same time I remember easier times, even though at the time it didn't seem like it. Dear diary, I know that NOW everything seems so hard and unreachable, but I obviously thought the same back in 2010. Now I know, now I'm a bit wiser than I used to be. Now I can see that progress, especially in photography and writing, all I need is just a little bit of courage, spark of madness, talent and persistece. So, my dear diary. I'll keep you just a little longer, I won't kick you back at the bottom of some drawer. I want you to be present and I want to have everything that future brings me written, because I'm really persistent and I hope that in the future I won't be only writing in my journal for my eyes only. -Len |
AuthorCura koja se najčešće odaziva na nadimke Lex ili Lennon, zapisuje svoja razmišljanja i zapažanja. Categories
All
Archives
June 2017
|