Zar je to moguće? Dva dana zaredom i novi post na blogu. Nikakva priviđanja, sve je istina. Uvijek sam vjerovala da, onima koji samo sjede i čekaju da im se nešto dobro dogodi u životu, da im se pruži neka dobra prilika, da takvima ta 'prilika' i ne dođe tako često ili dođe, ali ju oni ne uspiju prepoznati. Čvrsta sam zagovornica onoga: „Dobre stvari se događaju onima koji dignu dupe i krenu raditi.“ Često nam se dogodi da nam neki posao izmakne ili da bude izabran netko možda malo manje kvalificiran od nas. No, smatram da je to nešto normalno; nešto što nam je potrebno. Jer to nas treba tjerati da još više radimo na sebi, da se trudimo i usavršavamo. Tako se pripremamo za nešto bolje i veće. Naravno, ako ne odustanemo. Budimo realni, često kada nam nešto izmakne, budemo razočarani, mislimo zašto se to baš nama događa i mislimo da nismo dovoljno dobri. No baš tada, kada mislimo odustati, to nam je pokazatelj da trebamo ustrajati. Ne znate koliko često je na mom blogu bila 'suša' i kada sam mislila da nikoga ne zanima ono što imam za reći. I baš kada bih pomislila da jednostavno odustanem od svega, tada bi se pružila neka jedinstvena prilika i ja bih se mrdnula s mrtve točke. Važno je biti asertivan i vrijedan, nitko vam neće ponuditi nešto zbog dobrote. Nitko se neće sažaliti i dati vam nešto. Morate raditi za to. Morate se truditi. Želite li pisati blog? Odlično, sada samo morate širiti poznanstva, komunicirati, surađivati i slati mailove. Želite da drugi čuju za vas? Radite jako. Slijedite snove. Neka ti snovi postanu stvarnost. Koliko sam ja dugo sanjala da ću napisati jednog dana knjigu, više ni sama ne znam. No, ni ne mogu očekivati da ću u samo par mjeseci usavršiti svoje pisanje, imati inspiraciju i slobodnog vremena. Mali koraci su najvažniji. Umjesto knjige, zadovoljila sam se kratkim pričama. Malim koracima dolazim do težih zadataka. Jednog dana moja knjiga će biti napisana. Ako ste preživjeli ovaj post, ako ste još uvijek tu i nisam vas uspavala, svakako provjerite neke od mojih 'objavljenih' kratkih priča na Wattpadu: https://www.wattpad.com/user/princessboheme -Lex
2 Comments
„Ako je pronađeno, ne otvaraj!“
Ako je pronađeno, ne otvaraj. Hmm, crna, mala knjižica. Samo tako bačena iza kontejnera, a čini se veoma važna za vlasnika. Nigdje nema povratne adrese, nema ni broja telefona. Nije ni na koga naslovljena. Ništa loše se ne može dogoditi ako je otvorim, ako to činim s dobrom namjerom. I prije sam čitao sestrin dnevnik, pa se nikada ništa nije dogodilo. Polako mičem špagu omotanu oko korica knjižice i otvaram prvu stranu. Prazno. Hmm… okrećem drugu stranu. Ubiti! Zastanem na tren, udahnem ledeni studeni zrak, pokušam umiriti drhtanje ruku i kažem sam sebi: „Smiri se, Frank, to je samo neslana šala. Netko je to namjerno tu podmetnuo da ti pronađeš. Nije ništa ozbiljno.“ No, što ako je ozbiljno? Želiš li zaista biti odgovoran za nečiju smrt? Doduše, ne izravno. No, jednako je kriv i onaj koji drži ljestve. Natjeram se da otvorim opet knjižicu, odem na stranu gdje piše Ubiti i gledam ispod. Cijela stranica ispisana telefonskim brojevima. Neki su već prekriženi. Oh, Bože! Neki su već i mrtvi. Ajme, što da uradim?Zovi policiju. No, ja sam policija. Dobro, tek prva godina na Policijskoj akademiji. Kako god, moram im pomoći. 555-085 zvoni. Halo, William? – javi se neki ženski glas s druge strane slušalice. William? Uhh, što sada? Hajde, Frank. Misli malo. Radili smo to, učili smo to. Da. William pri telefonu. – jednostavno mi izleti iz usta, ni ne razmišljajući. William, jako mi je lijepo bilo onu večer… Čuj, baš zato i zovem. I meni je baš bilo lijepo s tobom. Što kažeš da odemo na kavu? Danas, oko 3, u Rocco Coffe Shop, da se bolje upoznamo. – čujem samog sebe kako izgovaram te riječi i ne vjerujem. Riječi mi same silaze s usana. Vrlo rado. Vidimo se u 3. Bok. – zvučala je veoma koketno i šarmantno. No dobro. Sigurno je William tako upoznao i ostale. 1 broj gotov. Još samo 13. Dobro. Frank, smiri se. Dvije minute do 3. Kada jednom dođu sve; svih 14. Lijepo ćeš im se ispričati na smetnji i objasniti im situaciju. A zatim im savjetovati da odu na policiju. I sve će biti u redu. Sve će biti u redu. Sve su tu. Uhh, kad bolje razmislim, nije baš bilo pametno sastajati se s četrnaest žena u kafiću. To nikada ne može dobro završiti. Jedna pljuska, druga pljuska… četrnaesti šamar. „Gade jedan smrdljivi. Znači tako ti operiraš. Prvo nas ponudiš pićem, povedeš na plesni podij i zavedeš nas, a zatim nas ostaviš poput kakve prljave krpe.“ „Dajte da vam objasnim. Nije tako kako mislite“ – nisu me ni saslušale, već su me sve zalile na izlasku iz kafića. Uhh, predivno, Frank. Što sada? Hej, našao si moju knjižicu! Puno ti hvala, stari. – rekla je neka visoka mrga, prilazeći mi velikom brzinom. Pljesnuo me svojom šapom po ramenu, mislim da sam ga iščašio. Hvala ti! Ja sam William Montgomery. Daj da te počastim pićem, ha, što kažeš? Ma, ne treba hvala. Žurim na posao. Hmm, William Montgomery.Pa, prema policijskoj bazi podataka, njegov dosje je stvarno, nešto. Koji sam ja idiot! Sjedim u pritvoru jer ulazak u policijsku bazu podataka je ilegalan, čak i za polaznike policijske akademije. Ispostavilo se da je William Montgomery ne samo policajac, već i ženskaroš. Telefonski brojevi svih cura s kojim je ikada izašao. Ubiti i svi brojevi ispod su brojevi cura koje žele NJEGA ubiti. Sada može i moj broj dodati u tu knjižicu. *Frank - The Idiotic Cop -Len I've had this idea in my mind for quite some time. We worry so much about our future, we worry if we're gonna get good grades, if we should eat that cake or just stick to the salad. All we see are our failures, but stop thinking about that just for a moment, stop over analyzing everything and just breathe; just be! Relax and flow with the wind and sounds of birds singing in the distance. Now, imagine this. Imagine it very vividly. You are just a speck living on this planet. You're surrounded with this magnificent and incredible creations. Just look at those trees that are home to many birds, look at the sky, look at all those clouds that bring us rain and feed our crops. We are little, yet so important. We were born into this world, we live on this planet that 'floats' in space. Our Earth may be little compared to this spacious universe; compared to all those galaxies and stars. Compared to them, our problems seem so small. I'm in awe with life, universe and anything God ever created. So don't just stand there and whine. If it was possible to create this universe, planets and stars, you can get your butt off the couch and do something amazing and worth admiring, too. -Len Mali SvjetoviVeć neko vrijeme imam ovu ideju.
Toliko se brinemo oko naše budućnosti, brinemo se hoćemo li dobiti dobre ocjene, trebamo li pojesti tu tortu ili se držati salate. Sve što vidimo su naši neuspjesi, ali prestanite misliti o tome barem na trenutak, prestanite toliko analizirati sve i samo dišite; jednostavno budite! Opustite se i lebdite zajedno s vjetrom i zvukom ptica koje pjevaju u daljini. Sada, zamislite ovo. Zamislite to veoma slikovito. Vi ste samo točkica koja živi na ovom planetu. Okruženi ste ovim predivnim i nevjerojatnim tvorevinama, kreacijama. Pogledajte samo drveća koja su dom mnogim pticama, pogledajte gore u nebo, pogledajte sve te oblake koji nam donose kišu i hrane naše usjeve. Mi smo tako mali, a opet tako važni. Rodimo se ovdje, živimo na ovoj planeti koja 'lebdi' u svemiru. Naša Zemlja možda je malena u usporedbi s ovim ogromnim svemirom, svim galaksijama i zvijezdama. U usporedbi s njima, naši problemi se čine tako malima. Divim se životu, svemiru i svemu što je Bog stvorio. Zato nemoj samo stajati i kukati. Ako je bilo moguće stvoriti ovaj svemir, planete i zvijezde, i ti također možeš dignuti dupe s kauča i učiniti nešto nevjerojatno i vrijedno divljenja. - Len "In world of her own, wondering where the stars go, daydreaming about that land far, far away. Where is the path to Wonderland? Over the hill or here or there, I wonder where? Forward, backward, that way, this way the captain yells and sailors oblige. In world of her own she is free and to breathe in this messy world you ought to be mad as a hatter. Celebrate life, for it is thy unbirthday. So, have a cup of tea and relish. Queen of Hearts may try to crush your spirit, but never stop wondering; wondering why is a raven like a writing desk. How do you get to Wonderland, you wonder? Over the hill or under land? The answer lies in your head, dearie. Be mad as a hatter, curious as Alice. Now, come on - The adventure awaits." -Len Prestani scrollati.
“Bok! Ja sam Doktor. Primijetio sam da imaš loš dan. Tako znači! Uvjereni ste da niste važni, eh? Nikada nisam čuo gluplju glupavu misao u svom životu. Čekaj. Ne. To zvuči loše. U zabludi, je li to ljepša riječ? Ne mislim da si ti glup, već da su tvoje misli glupe.-- Dobro, u svakom slučaju. Došao sam TARDISom da te podsjetim da nikada nisam upoznao nekoga tko nije važan. I ako ste pametni, sigurno ćete reći da se nikada nismo upoznali. Htio bih te podsjetiti da sam rekao, 'Bok! Ja sam Doktor.', a to se računa kao upoznavanje. Vi ste važni. Zapamti to. Ti si važan/a. What if I told you that magic exists? What if I told you that somewhere beyond the sea and beyond the stars, there are lands of magical possibilities? You'd say I was crazy. What if I told you that you can be who you want to be? What if I told you that you can achieve anything, Be who you want to be in this hurricane of madness that we call world. You'd still call me crazy. And yet, child in you would wake that part of you; That sparkle in your eyes, rush of energy in your feet, Saying that maybe, just maybe, Being that little sparkle of madness is exactly what this world needs. -Lex U ovom postu vam ostavljam pjesmu koju je napisala jedna vrlo talentirana, mlada djevojka.
Ona je pisac; govori o tome kako ne radi ništa posebno i da će jednog dana ljudima dosaditi. No, iskreno, mislim da će dogurati daleko. Ja sam se u pjesmu zaljubila. Shvatila sam da ljudi ćesto idu za 'markama', a sada ne govorim o odjeći. Kada upitate ljude koje pisce vole čitati, najčešće odgovoraju sa svjetski poznatim piscima. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem ja da su oni loši ili da ne valjaju, no mnogi često misle da ako ste objavljeni pisac, da to odmah i podrazumijeva da ste najbolji. Imati objavljenu knjigu, ne znači biti i dobar. Kao što i biti dobar pisac, također, ne mora nužno značiti da imate objavljenu knjigu. Što želim reći, jest da, ima jako puno dobri pisaca kojima mnogi ne daju šansu samo zbog toga što nemaju objavljenu knjigu. Dajte im priliku, svidjet će vam se, možda ćak i više, od objavljenih pisaca. Evo kao što sam i obećala, pjesma autorice C.K. Iako mnogi smatraju da pisci samo moraju sjediti i zapisivati svoje misli i ideje, biti pisac je puno teže od samog piskaranja po papiru i zapisivanja svojih misli. Evo neki od problema s kojima se pisci svakodnevno susreću: - Prije nego započnu pisanje: Ovo je pravo, umjetničko djelo genijalca. Sve sam savršeno si smislila u glavi, sad to samo moram zapisati. Otvori prazan dokument: Imam dvije rečenice i emotikon. Nemam ništa drugo u glavi. - Treba im dva tjedna da napišu školski esej od par strana, a 2 dana za fanfiction od 15 strana. - Više vremena provedu razmišljajući što će napisati, nego pišući. - Preko 20 započetih priča. Nijedna nije dovršena. - Netko mora umrijeti. No, najveći problem s kojim se pisci susreću jest EDITING, tj. uređivanje priče. Nakon pisanja 20ak skica, sažetaka i poglavlja, dolazi editing. Nakon njega, od vaše prvobitne ideje, će ostati samo tema djela, sve ostalo će se najvjerojatnije promijeniti. Editing uzima više vremena od samog pisanja. Jer morate paziti na sve, likovi moraju biti zanimljivi, morate paziti na kontinuiranost priče, gramatičke i pravopisne pogreške, početak i kraj moraju biti zanimljivi, u protivnome, gubite čitatelje… Uređivanje priče je zapravo razlog zašto pisci izgube živce. Morate pročitati što ste napisali, zatim ići poglavlje po poglavlje i izbacivati nepotrebno. Zatim opet, pročitati napisano. I onda opet, dodavati i popunjavati praznine. Zatim opet, pročitati napisano. Onda, ispremještati radnju ili poglavlja jer će tako radnja teći lakše. Nakon tjedan dana i neprospavanih noći, trebao bi doći kraj uređivanju priče. I čestitam, prolupali ste, ali barem imate jednu završenu priču; sad tako treba s preostalih 19. 100 i jedno nepisano pravilo na koje treba paziti, da bi na kraju, poludjeli i ubili sve u knjizi; po uzoru na Georga R. R. Martina ili Shondu Rhimes. Stoga, pisci moji. Nemojte odustati. Iako uređivanje kida živce, osjećaj ispunjenosti kada završite priču, je neopisiv.
-Lex „Nećeš vjerovati tko mi se jutros javio e-mailom!“ „Tko?“- tiho me upitala Christine „Doctor.“- odgovorila sam ispijajući posljednji gutljaj kave. „Doctor? Onaj Doctor? Koji putuje u Tardisu, spašava svijet i putuje kroz vrijeme? Taj Doctor?“ „Da, baš taj“- odgovorim- „primila sam njegov e-mail i, vjerovala ti ili ne, on treba moju pomoć.“ „Tvoju?“ – upita me Christine uz tračak sarkazma. „Da, moju. Zapeo je u 19. st. u Engleskoj i pokušava otkriti Jacka Trbosjeka. Pravog pravcatog Jacka.“ „Ali zašto bi mu bila potrebna tvoja pomoć?“- zamišljeno upita Christine „Ajme Christine, pa razmišljaj malo. Znaš da radim za ugledne novine, potrebna mu je osoba kojoj može vjerovati da će izvješćivati narod o svim događajima. Znaš li koliko će biti važno ovo otkriće?.“- odgovori Mary Ann u jednom dahu gledajući na sat –„uhh vidi koliko je sati, moram se spremiti, sada će Doctor poslati Tardis po mene.“ „Poslat će T...[zvuk dolazećeg Tardisa se čuje u daljini] – i Mary Ann nestade u plavoj, naizgled maloj, policijskoj kutiji. [Mjesto: London, Vrijeme: 23:45, Datum: 25. Kolovoz 1845.] „Mary Ann, brzo, brzo dodaj mi to uže“- reče Doctor držeći čvrsto zamaskiranog čovjeka. „Evo Doctore. Je li to Jack Trbosjek? Jeste li ga napokon, nakon svog ovog vremena, uspjeli uhvatiti“ „Sada ćemo saznati. Uhvatio sam ga u ulici Pinchin kako pokušava jednoj prostitutki prerezati grlo. Nadam se da je to on, u protivnom smo potratili cijelu noć.“ – kaže Doctor skidajući masku s čovjekova lica i pregledavajući mu nadlakticu. „Sto mu gromova.“- kaže ljutito Doctor – „To nije on.“ „Kako znate? Nitko, osim njegovih žrtvi, nije vidio Jacka.“ „Ima jedan zapis u policiji, za koji ljudi ne znaju, a to je da, Jack ima tetovažu srca kod lijeve nadlaktice.“ „Čini se da ćemo morati u zasjedu sutra navečer.“- kažem veselo. [Mjesto: Ulica Pinchin. Vrijeme: 23:55 Datum: 26. Kolovoza 1845.] „Napokon malo akcije.“- kažem da razbijem tišinu. „Znate Doctore, stvarno sam se razveselila kada ste mi poslal...“ „Shhh, eno ga, eno ga. Brzo, pripremi uže. Ja ću ga zaskočiti s leđa, budi tik uz mene.“ ~ Nakon vriske, galame, trčanja uspjeli smo Jacka privezati. Došao je trenutak istine. Sada ćemo saznati šokantnu istinu. ~ „Evo ga, tetovaža je tu, kao i trenutak koji smo svi čekali. Imaš li posljednje riječi, prije nego li te razotkrijem pred svima?“ – reče Doctor. „Mary Ann? Nemoguće, ti si mrtva. Ti si mi bila prva...“ ~ Doctor teatralno krene skidati Jackovu masku ~ [Začuju se vriskovi i lomljava. A mene probudi jako svijetlo. Shvatim da više nisam s Doctorom.] [Mjesto: McLean Bolnica, Vrijeme: 20:45, Datum: 26. Kolovoza 2060.] „Dragi dnevniče, moja draga djeco, Alzheimerova će me uskoro cijelu 'uhvatiti'. Zasada ima trenutaka kada sam svoja i kada sam svjesna što se događa. Zato, djeco draga, ostavljam vam ovaj svoj dnevnik. U njega sam zapisala sve svoje pustolovine kako s Doctorom, tako i bez njega. To je jedini način da me upoznate.“ „P.S.- Ne zaboravite redovito provjeravati svoj e-mail. Doctor čeka na vas.“
|
AuthorCura koja se najčešće odaziva na nadimke Lex ili Lennon, zapisuje svoja razmišljanja i zapažanja. Categories
All
Archives
June 2017
|