Kao što znate, moja novogodišnja odluka je bila da ću postići što naumim, ali zahvaljujući talentu, a ne uz pomoć sisa ili guzice. U ovih par mjeseci sam se bila prijavila na 2 natječaja. Jedan za kratku, vilinsku priču, a drugi je bio foto-natječaj Knjiga svaki dan. I na ni jednom nisam prošla. Nisam očekivala 1. mjesto, no uvijek je u meni postojao tračak nade da ću biti među boljima. Iako nikada ne izbace cijelu listu (ipak treba rangirati 150 natjecatelja), uvijek se javljala mogućnost da sam tu negdje, negdje odmah do njih, da mi samo treba vježbe i upornosti. Razlog zašto vam pišem o svoja dva nedavna neuspjeha jest da ne odustajete (naravno, ako baš čujete snimku vašeg pjevanja i zaključite da ne zvučite poput slavuja,možda je vrijeme da pronađete nešto drugo). No, ovi neuspjesi su samo dva mala koraka unatrag. Samo je potrebno ne odustati i napredovati, usavršavati se. J. K. Rowling su mnogo puta odbili, no pogledajte ju sada. W. Disney, tvorac jednih od najomiljenijih animiranih likova, a nazivali su ga nemaštovitim. Samo ustrajte, nemojte drugima dopustiti da vam ruše snove. Sve je moguće, samo ako se potrudite. -Len
0 Comments
Evo jedan pravi primjer koliko je današnja mladež s*****a. Nakon nekoliko toplih i lijepih dana, došli su dani kada tanke teksas ili kožne jaknice ne dolaze u obzir. Stoga sam obukla zimsku jaknu, bez obzira što je 4. mjesec, važnije mi je da mi je toplo. No, u 7 ujutro, autobusna je bila puna cura u tim tankim jaknama te svaka od njih je kukala kako joj je hladno. Jedna od njih je rekla drugoj, citiram: "Mislila sam obući zimsku jaknu, no svi bi me onda gledali kao da sam pala s Marsa." Kada je to rekla, ošinulo me u glavu, i to ne hladnoća ni vjetar, već njezine riječi. Svatko od nas je pomislio obući debelu jaknu, no zbog straha od osuđivanja od drugih, većina ih se odlučila za te 'proljetne' jakne. Došlo je vrijeme kada imati svoje mišljenje, stav, ne dolaze u obzir; kada ne smiješ obući ono što voliš, slušati glazbu za svoju dušu, samo da te ne bi smatrali čudakom. To nam nameću mediji, onda se to širi među nama. I eto, nastane epidemija. No, radije ću biti tamo neki čudak koji se smiješi sam sebi kada šeta ulicom, radije ću biti netko tko voli puno vremena provoditi u prirodi, daleko od ljudi, nego biti jedna od njih; kopija kopija. Razmislite malo, jeste li ikada učinili nešto samo zato što ste mislili da morate, samo zato što bi vam se izrugivali ako učinite nešto drugačije, što vi želite? Ako je odgovor da, znate što vam je činiti. Poradite na samopouzdanju i skromnosti. Jer tada, svijet je vaš. Zapamtite, samopouzdanje nije kada dođete u sobu punu ljudi i mislite da ste bolji od drugih, samopouzdanje je kada uđete u sobu, a tuđa vas mišljenja ne diraju. -Len Buongiorno!
Kako vrijeme ide, prioriteti nam se mijenjaju i budemo okupirani problemima. No, kad na tren zastanete i zamislite se, jeste li primijetili kako nam odrasli od vrlo rane dobi govore što možemo, što valja i što bi smo trebali. Pritom ne mislim na razliku dobra i zla, već na ono što nas razlikuje od drugih, što nas same čini posebnima. Primjerice, ovih dana se susrećem s konstantnim kritiziranjem od svojih tzv. prijatelja. Najčešće me zovu čudnom, često mi kažu da sam stalno negdje u svom svijetu. I to kažu kao da je to nešto loše. Dugo sam se osjećala kao da se ne smijem razlikovati od drugih, kao da se ne smijem isticati, jer biti čudan je nešto što ne valja. Mislila sam da moram izlaziti van, ići na pića, odijevati se poput ostalih i slušati glazbu kao i drugi. No, to me samo iscrpilo. Pretvarati se da ste nešto, što zapravo niste, je jako teško, bespotrebno i jednostavno glupo. Zašto? Zašto bih ja sebe mijenjala da bih ugodila drugima? Zašto da ne radim ono što volim, samo da bih se svidjela drugima? Evo jedan prijedlog. Budite ono što želite. Kakva god razmišljanja i mišljenja drugi imali o vama, to ne znači da ste vi ta osoba. Vi sami sebe najbolje poznajete. Slušaj blues, pjevuši pjesmu, fotografiraj pločnik, hodaj nasmiješen ili smrknut (aka Resting Bitch Face), radi i budi što voliš. Nije bitno što drugi kažu i koja je 'norma' trenutno u svijetu prihvaćena. Da se svi držimo pravila i tradicije, pa ovaj svijet bi bio dosadan. Nemojte se mijenjati samo zato da ugodite drugima. Drugi će otići kući i neće razmišljati o vama, a vi ćete zapeti u ovom svijetu glumeći da ste netko drugi. -Len "In world of her own, wondering where the stars go, daydreaming about that land far, far away. Where is the path to Wonderland? Over the hill or here or there, I wonder where? Forward, backward, that way, this way the captain yells and sailors oblige. In world of her own she is free and to breathe in this messy world you ought to be mad as a hatter. Celebrate life, for it is thy unbirthday. So, have a cup of tea and relish. Queen of Hearts may try to crush your spirit, but never stop wondering; wondering why is a raven like a writing desk. How do you get to Wonderland, you wonder? Over the hill or under land? The answer lies in your head, dearie. Be mad as a hatter, curious as Alice. Now, come on - The adventure awaits." -Len Prije koji dan me probudila jaka bol. Ispostavilo se da imam pokvareni zub. Budući da sam ja osoba koja se užasno boji zubara, ovih nekoliko dana sam 'ukomirana' i nije mi ni do čega jer znam da me sutra čeka puno boli. Tako sam, da skrenem misli od zubara i svega toga, odlučila napisati 10 stvari koje me čine sretnom. 1. Ljetne večeri kada ležim u udobnom krevetu, a vani pada kiša i grmi. 2. Jutarnje vožnje autobusom na putu do škole kada sunčeve zrake provire između drveća. 3. Dobra knjiga, udobna pidžama i Misha Collins. 4. Sunčani i topli dani, kada mogu u miru sjediti u prirodi i osluškivati pjev ptičica. 5. Fotografiranje u prirodi, gledanje izlazaka sunca i stariji parovi koji su još uvijek zaljubljeni. 6. Dan proveden u iskrenom smijehu i zanimljivom razgovoru. 7. Nedjelje kada se vratim ujutro s mise, a dočeka me miris roštilja. 8. Večeri provedene u pjesmi i plesu. 9. Ležanje u travi i proučavanje oblaka ili zvijezda. 10. "Wake me up before you Go-Go", "Don't stop believing", "Lemon tree", "Total Eclipse of the heart" i "You shook me all night long" Evo, ovo su, uglavnom dani, koji me čine sretnom. Svaka osoba ima nešto što ju čini sretnom, kad jednom saznate što je to, držite se toga i ne puštajte. Biti sretan je dobro za zdravlje :) -Lex Sretan Uskrs svima! Ovih tjedan dana praznika su mi došli kao blaženi. Bio mi je potreban odmor, kako od škole i obveza, tako i od ljudi. Ovih tjedan dana sam vidjela kao priliku da stanem i razmislim. Da promotrim ljude oko sebe; znate ono "stop and smell the roses." Iskoristila sam slobodno vrijeme da razmislim što želim, sviđam li se sama sebi kao osoba, što mogu promijeniti, kako biti bolja osoba... uviđate već uzorak. Nekada jednostavno budete okupirani drugim stvarima, da ni ne shvatite da se pritom i izgrađujete kao osoba. Često ta naša izgradnja ode 'južno'. I danas je mnogo takvih. Ima izuzetaka, no mnogi su površni, sebični i zavidni. Ne znam jeste li primijetili, no ljubomora nas sve okružuje i česta je pojava. Danas je rijetkost upoznati nekoga tko će se iskreno radovati za druge, rijetkost je naći nekoga tko voli ono što radi, a da pritom nije zavidan i ljubomoran na druge. Zašto ne možemo biti dobri i voljeti ono što radimo, a pritom biti iskreno sretni radi tuđeg uspjeha? To me dovodi do Mishe Collinsa. Vjerojatno će ga neki prepoznati iz serije 'Supernatural' (Lovci na nadprirodno). Mogla bih pisati gdje je dosada glumio, koliko ima godina i slično, no to me ne interesira, to nije ni bitno. On je jedan od onih koji iskreno vole svoj posao, rade ono što vole, bez da se obaziru na druge. Nazivali su ga čudakom, no sada je jedan od najomiljenijih osoba, a zašto? Zato što mu u očima vidite da je jedna draga i iskrena osoba. Čovjek uživa u životu, osnovao je GISHWHES, Random Acts, You Are Not Alone, jer želi pomoći drugima. Čovjek se zabavlja, a da pritom ne šteti drugima. Smatram da bismo svi trebali težiti tomu; živjeti život, zabavljati se i raditi ono što volimo te pomagati drugima. Jer nemojte težiti tomu da budete 'samo lijepi'. Jer 'samo lijepo' je dosadno. Budite vrckavi, razvijajte talente, budite maštoviti... -Lex Kako sam ove godine odlučila pokazati svojoj sestri da je moguće postići stvari upornošću, talentom i marljivošću, javljam vam da se još uvijek toga držim i da još uvijek u to vjerujem. To će od sada biti moja neka životna mantra. Uz pripreme za maturu, zumbu, vježbanje i provođenje ostatka slobodnog vremena sa Ringom, mojim psom, vremena gotovo i da nemam. No, prijavila sam se na natječaj za kratku priču. 5500 znakova do sredine travnja. Držite mi fige. Inače znam kamo sam naumila s pričom, no, sada ju pišem kao da gledam film; ni sama ne znam što će se dogoditi. No, sviđa mi se kamo zasad ide. A kada zapnem; Pinterest je tu. :) Osim toga, neko vrijeme učim talijanski. Možda ste čuli za aplikaciju Duolingo. Odlična stvar. Odlučila sam se naučiti talijanski, španjolski (iako će mi tu sapunice jako puno pomoći) i hindi. Indijska kultura me zaintrigirala. I konačno, još jedan 'update', krećem s nečim što se zove 'Kind Project'. Zasad sam u 'teorijskoj fazi', tj. u fazi planiranja. No, cilj je širenje ljubaznosti i sprječavanje nasilja. Zasad još ništa ne želim otkriti što i kako. No, držite oči širom otvorene. Nadam se da će ovaj projekt zaživjeti. -Lex 120 kuna je samo potrebno. 120 kuna za jednu godinu školovanja bez gladi. To stvarno nije puno. Koliko često mi sami potrošimo puno više novca za gluposti, sitnice koje nam nisu potrebne. Toliko često smo sebični i pohlepni, želimo neke stvari koje nam ne trebaju, stvari bez kojih možemo preživjeti. A zašto? Da bismo bili popularni? Da bismo drugima bili zanimljivi? Da bismo bili prihvaćeni? Ova djeca žele samo obrazovanje i hranu. Obrazovanje - od kojeg mi često bježimo i shvaćamo zdravo za gotovo. Ideja Marijinih obroka jest jednostavna - dati jedan obrok dnevno najsiromašnijoj djeci svijeta na mjestu obrazovanja. Mnoga djeca su prepuštena sama sebi, žive na ulicama i gladuju, a da ne bi osjećala glad, mirišu ljepilo i doslovce se drogiraju. Samo to mirisanje ljepila im uništava mozak. Pomozimo im. 120 kuna godišnje stvarno nije puno, a njima to jako puno znači. U nastavku vam ostavljam jedan stvarno odličan dokumentarac o Marijinim obrocima koji prikazuje u kakvom stanju se nalaze ta djeca. Od gladi, neimaštine, nemogućnosti obrazovanja do smrti. Molim vas da ga pogledate. Mene je jako rastužio, no uz to, svakako me i puno toga naučio. -Lex Koliko često se zatekli da govorite kako je neka slavna osoba dobra ili draga, da se baš čini kao zanimljiva osoba ili kao netko s kime biste se družili? Ja se dosta često zateknem. Baš neki dan sam rekla to za Siu; da se baš čini kao zanimljiva osoba. No, budimo realni, mi ih ne poznajemo, ne znamo kakvi su kao osobe ustvari. Mi vidimo samo ono što nam oni dopuste i ono što nam mediji prenesu. A mediji nerijetko pišu o skandalima i ispadima poznatih jer to je ono što se prodaje. Nikoga ne zanimaju ona dobra djela koja čini Miley Cyrus, svi su okupirani njenim golišavim nastupima i spotovima. Stvarno je tužno što živimo u takvom svijetu; u svijetu gdje moraš ići u neke krajnosti da bi ljudima bio zanimljiv, kada moraš činiti i biti ono što nisi, samo da bi te ljudi voljeli. Pritom ne mislim (samo) na Miley Cyrus. Ako imate Tumblr ili Instagram, možete vidjeti neke cool bloggere, fotografe, slikare, pjesnike, glazbenike, plesače kao i lijepe modele, glumice i sl. Koliko često ste ih followali samo na račun njihova izgleda ili zato što se čine kao cool i zanimljive osobe? Sada se sjetite neke osobe, od glumaca, pjevača, modela do sportaša i drugih dobro ili manje poznatih osoba. Koliko njih ste followali baš zbog tih, gore navedenih, razloga? Sada se nešto zapitajte, koliko osoba ima u vašem razredu za koje smatrate da su dosadni, ništa posebno ili da ste vi bolji od njih? Nemate se čega sramiti, priznajem i ja sam ponekad to znala pomisliti. Svima se to događa, niste loša osoba; ako shvatite što činite i prekinete se u tome prije nego što ih potpuno 'izolirate'. Možda baš ta osoba za koju smatrate da je dosadna, zapravo vodi blog koji se vama sviđa, možda baš ta osoba objavljuje cool slike na Instagramu. Možda ste baš tu osobu iz razreda vi followali iz razloga što ste mislili da je ta osoba zanimljiva ili talentirana, a da toga niste ni svjesni. Ono što vam želim reći jest, nemojte ići okolo svijetom misleći da ste bolji od drugih. Oni, koje smatrate da su manje vrijedni ili nedovoljno dobri, su osobe kao i vi. Oni imaju talente i tko zna, možda baš imaju isti način razmišljanja kao i vi, možda baš slušaju grupe The Doors ili Aerosmith. Upoznajte ih prvo, pružite im priliku. Nemojte se odvajati u neke grupe, u kojima se dijelite na one bolje i one manje bolje. Svi smo ljudi, svi imamo osjećaje. Anonymous na internetu može biti Jadranka u stvarnom životu. Upoznajte ih, ova zemlja je napučena raznolikim ljudima, neki će vas naučiti važnim lekcijama, a neki će biti tu uz vas u najtežim trenucima. Pružite priliku svima. -Lex Kad god čujemo nekoga da kaže da ga hvata panika, najčešće tu osobu ne shvatimo previše ozbiljno. Sve nas je ponekad znala uhvatiti panika, bilo to pred odgovaranje, prije nastupa ili u ordinaciji kod zubara. No, što kada netko ima napadaj panike koji ga sprečava u normalnom životu? Napadaji panike su različiti od osobe do osobe; kod nekih se javlja samo u određenim situacijama, dok kod nekih dođe iznenada. No, sve osobe će se složiti da je osjećaj odvratan. Od znojnih i hladnih, gotovo mrtvačkih dlanova, treskavice i ubrzanog kucanja srca do osjećaja da ćete se srušiti, povratiti te suhih usta. Zamislite dan kada ste se osjećali prestravljeno, kada vam je srce kucalo kao ludo. Možda ste samo morali ići kod zubara ili ste taj dan išli upoznati prvi put dečkove/curine roditelje. I dalje ne biste znali kako je to imati napadaj panike. Kao kada slučajno stanete na rub stepenice ili skliznete, onaj osjećaj u srcu u tom trenutku. No, to i dalje nije dobar opis kako se osobe koje imaju napadaje panike osjećaju. Ako vam vaš prijatelj, prijateljica, susjed, sestra, bilo tko, kaže da ga hvata panika. Nemojte to shvatiti olako i samo se nasmijati. Ponekad je teško nositi se s time i treba nam 'čvrsta glava'. Treba nam netko tko nam se neće smijati i tko će nam pružiti ruku kada mislimo da će se sve srušiti. Budite prijatelji. Pomognite drugima. Današnjem društvu je potrebno više dobrih ljudi. Budite jedan od njih. -Lex 19 godina sam tu. 19 ljeta. Svi smo svjesni da vrijeme brzo prolazi, no ipak tu misao ostavimo negdje postrance. Kao što je osam godina školovanja brzo prošlo, ista je stvar i sa životom. Kao što je C. S. Lewis rekao, dan po dan i ništa se ne mijenja, no kad staneš i osvrneš se, sve je drugačije.
Iako nisam puno toga iskusila i još uvijek sam mlada i reklo bi se da stignem učiniti sve što naumim, nikada ne znate što vam život donosi i kada on može naglo prestati. Stoga sam odlučila napisati pismo, 5 lekcija 13-godišnjoj sebi. Stvari koje da sam znala tada, mogle su me odvesti na potpuno drugačiji put, oblikovati me kao drugačiju osobu. Možda ponešto od ovoga i vama bude poznato ili naučite iz mojih grešaka.
19 godina sam tu. Nazdravimo svi za bolji život i da nam se svi snovi ostvare. Sretno vam na putu do ostvarivanja snova. -Lex Jučer je bio održan Zumba Master Class; to vam je poput običnog sata zumbe, no osim vašeg stalnog instruktora, pridružuju mu se i još neki licencirani instruktori. Trajalo je dva sata i mogu vam reći da sam se u ta dva sata zabavila kao nikada u životu. Tko god da me poznaje, zna da obožavam ples i da volim stranu glazbu. Plesalo se kao da ne postoji sutra, kao da nitko ne gleda; a to je nešto što naše generacije danas nisu u stanju činiti, barem ne bez alkohola. Ta dva sata sam svoje brige ostavila negdje postrani. No, kada sam se vratila kući, zapitala sam se kad će se ovakva noć ponoviti? Nigdje kod nas se ovakva glazba ne pušta. Sve su samo cajke ili naše narodne koje sve više zvuče na cajke. Klinci ni ne plešu. Jer za mene ples nije cuga u jednoj ruci, druga u zraku i cupkanje na mjestu. Sve se svelo na naslikavanje za fejs i instagram, da zadivimo druge. Kad slušam priče svojih roditelja, tetki, ujaka, uvijek čujem priče kako su se oni zabavljali, plesali do zore. Kao da su bili bezbrižni, nikoga nije bilo briga što neka tamo Ankica nosi ili kako se Jozo provodi. Bilo je bitno druženje i ples. Ne očekujem da se ta vremena vrate, idemo u korak s vremenom i tehnologijom, ali želim društvo, ples, glazbu, ne slikanje i šminkanje da bismo zadivili druge. Šminkaj se ako želiš, ali radi sebe, ne drugih. Još nešto sam shvatila. Nedavno smo imali u školi zadatak napisati tko je naša inspiracija i zašto. Više od pola razreda je pisalo o nekim osobama samo zato što je to bila zadaća, a ne zato što ih je ta osoba nadahnula. I iskreno, smatram da je to jako žalosno. 18 godina života i da te nitko ili ništa ne inspirira? Ništa te ne nadahnjuje, ne tjera da se trudiš biti bolji, da razvijaš svoje talente, mogućnosti i sposobnosti? Zar te ništa ne zanima, zar ne želiš postati najbolji u nečemu? Ako želiš, trgni se. Digni dupe iz fotelje i započni. Što god da te zanima. Sada se drugi možda rugaju tvojim snovima, no kasnije će govoriti ljudima kako su išli u školu s tobom. -Lex Prestani scrollati.
“Bok! Ja sam Doktor. Primijetio sam da imaš loš dan. Tako znači! Uvjereni ste da niste važni, eh? Nikada nisam čuo gluplju glupavu misao u svom životu. Čekaj. Ne. To zvuči loše. U zabludi, je li to ljepša riječ? Ne mislim da si ti glup, već da su tvoje misli glupe.-- Dobro, u svakom slučaju. Došao sam TARDISom da te podsjetim da nikada nisam upoznao nekoga tko nije važan. I ako ste pametni, sigurno ćete reći da se nikada nismo upoznali. Htio bih te podsjetiti da sam rekao, 'Bok! Ja sam Doktor.', a to se računa kao upoznavanje. Vi ste važni. Zapamti to. Ti si važan/a. Bliži se, bliži. Matura je uskoro tu, a vrijeme prijave fakulteta i ispita je već došlo.
Budući da sam i ja ove godine maturant, suosjećam sa vama, znam za sve probleme s kojima se susrećete. Od izbora fakulteta, što je teže nego li sam mislila, do prijave izbornih predmeta i panike zbog straha od pisanja obveznih predmeta. Prije sam podcjenjivala sebe i svoje mogućnosti te nisam ni mislila da imam ikakve šanse da položim maturu, a kamo li da upadnem na željeni fakultet. Zbog takvog stava i razmišljanja često sam imala napade panike. I onda sam se zapitala zašto? Zašto podcjenjivati samu sebe? Moje znanje engleskog jezika je iznadprosječno, no ipak sam bila puna sumnje. Uvijek je postojao taj 'glasić' koji mi je govorio da nisam dovoljno dobra i da neću uspjeti, da mi ne vrijedi ni truditi se. Željela bih vam reći kako sam uspjela podići svoje samopouzdanje, no iskreno, ne znam ni sama. Ne znam što se dogodilo, no više ne podcjenjujem sebe. Sada sam svjesna sebe i svojih mogućnosti; i ako nisam najbolja u određenim stvarima, onda ću se potruditi da budem što bolja. Sada shvaćam da mogu što poželim uz talent i upornost, a razlog zašto prije nisam uspijevala u ičemu je bio moj stav prema tome. Prije bih 'sabotirala' samu sebe prije nego bih i započela s ičim. Uvijek sam bila uvjerena da svi mogu sve, no ja ne. Sada više ne. Sada znam da ja to mogu. Odlučila sam uvijek dati sve od sebe, bez obzira koliko me bilo strah neuspjeha. Bolje je živjeti u saznanju da si dao sve od sebe i nisi uspio, nego da se nisi ni potrudio i onda se pitati što bi bilo, kad bi bilo. Ljudi, dajte sve od sebe, borite se za sebe jer nitko drugi neće. Želite li živjeti život kakav vi želite ili ćete jednostavno prihvatiti 'prosječan' život? -Lex What if I told you that magic exists? What if I told you that somewhere beyond the sea and beyond the stars, there are lands of magical possibilities? You'd say I was crazy. What if I told you that you can be who you want to be? What if I told you that you can achieve anything, Be who you want to be in this hurricane of madness that we call world. You'd still call me crazy. And yet, child in you would wake that part of you; That sparkle in your eyes, rush of energy in your feet, Saying that maybe, just maybe, Being that little sparkle of madness is exactly what this world needs. -Lex Mnogi donose novogodišnje odluke, no ja nisam nikada bila osoba koja ih je donosila. Jer, budimo realni, najčešće ih se pridržavamo par tjedana i onda ih zanemarimo. Uvijek sam smatrala, ako se želimo ili želimo nešto promijeniti, da je to moguće učiniti i na bilo koji drugi dan. Možemo 22. veljače odlučiti da nam nešto ne odgovara u životu, zašto čekati 31. prosinca da to promijenimo. Ove godine, odlučila sam stopama Bilba Bagginsa. Krećem u avanturu. Donijela sam jednu odluku nakon razgovora sa sestrom. Inače smo obitelj koju nije briga što drugi rade i kako to rade, mi se više držimo sebe i svojih. No, ona je bila ljuta jer smatra da cure koje 'izbace' stražnjicu i grudi bolje prolaze u životu; dobiju posao, dečka, neku priliku… Jedna je stvar kada istakneš svoje 'atribute' za određene prigode, no nešto sasvim drugo kada ih izložiš svijetu i ne ostaviš ništa mašti samo da bi dobio određene povlastice i privilegije. Stoga sam ja odlučila svojoj sestri dokazati da se sve može postići bez toga. Smatram da oni koji ne 'izbacuju' svoje atribute, prolaze puno bolje od tih osoba. Smatram da se upornošću, talentom, trudom i marljivošću sve može i da su te vrline puno važnije od fizičkog izgleda. Nije da inače pokazujem svoje grudi i stražnjicu (koje su, inače, gotovo pa nepostojeće), no želim pokazati da je moguće i bez toga. Volim pisati kratke priče, plesati, slikati, no uz to želim ići na filozofski fakultet ili naći neki posao. Planiram uspjeti u barem dvije stvari sa popisa i to bez ikakve pomoći mojih nevidljivih sisa ili bilo koga drugoga. Zaželite mi sreću, jer 2016. je godina za avanturu. -Lex Evo, još jedna godina je iza nas; i to dobra, nadam se.
Bilo je uspona i padova, smijeha i suza, sklapanja novih poznanstava i raskidanja starih prijateljstava. Iako za 2015. godinu nisam imala nikakve ciljeve, moram priznati da mi je priredila lijepe događaje i iskustva (no, dakako bilo je i tu onih malo manje lijepih). No, da ne duljim, evo moja kratka lista stvari koje sam naučila u 2015. godini.
To je to, ljudi. Mojih 10 najvažnijih stvari koje sam naučila u ovoj godini. Sutra slijedi nastavak... Stay tuned. :) - Lex U ovo doba kada imamo konstantan pristup internetu i ostalim medijima koji nam 'uporno' govore kako trebamo izgledati, što je sada 'in' i 'cool', teško je ostati istinski svoj.
Ovaj svijet je postao dom hipsterskih klonova; dom gdje manje-više svi razmišljaju i izgledaju jednako jer im je društvo to nametnulo. I onda imamo onaj mali postotak ljudi koji razmišljaju drugačije, zvijezde koje sjaje jače od ostalih, maslačke u polju tratinčica. Ti ljudi se najčešće boje izraziti svoje mišljenje; ostanu zatočeni u svojoj glavi, mislima. Svijet nije spreman na tzv. 'čudake', stoga zašto bi itko htio čuti pjesme o romantici i kavalirstvu, vidjeti slike izlazaka sunca, djece na igralištima… ne, društvo kaže da to nije 'in'. I to je ono što ih 'pokori'. Taj čaroban, šareni svemir u njihovim umovi ostaje skriven; daleko od svih, gdje ga samo njihovi autori mogu pronaći. „Nikada nisam slušao nikoga tko je kritizirao moj ukus o putovanjima u svemiru, cirkusu ili gorilama. Kada se to dogodi, spakiram svog dinosaura i izađem iz sobe.“ – Ray Bradbury, 'Zen in the Art of Writing'. Pružite otpor, borite se. Vi ste važni, vaša riječ je važna. Nitko vam ne može oduzeti tu važnost, bez obzira koliko se činilo da ste nevrijedni. Netko tamo čeka na vas. Čeka nekoga tko će promijeniti svijet; bio to svijet umjetnosti, književnosti, filma, sporta… što god da je vama važno. Podijelite to s nama i, oni koji znaju to cijeniti, će vam biti zahvalni. - Lex U ovom postu vam ostavljam pjesmu koju je napisala jedna vrlo talentirana, mlada djevojka.
Ona je pisac; govori o tome kako ne radi ništa posebno i da će jednog dana ljudima dosaditi. No, iskreno, mislim da će dogurati daleko. Ja sam se u pjesmu zaljubila. Shvatila sam da ljudi ćesto idu za 'markama', a sada ne govorim o odjeći. Kada upitate ljude koje pisce vole čitati, najčešće odgovoraju sa svjetski poznatim piscima. Nemojte me krivo shvatiti, ne kažem ja da su oni loši ili da ne valjaju, no mnogi često misle da ako ste objavljeni pisac, da to odmah i podrazumijeva da ste najbolji. Imati objavljenu knjigu, ne znači biti i dobar. Kao što i biti dobar pisac, također, ne mora nužno značiti da imate objavljenu knjigu. Što želim reći, jest da, ima jako puno dobri pisaca kojima mnogi ne daju šansu samo zbog toga što nemaju objavljenu knjigu. Dajte im priliku, svidjet će vam se, možda ćak i više, od objavljenih pisaca. Evo kao što sam i obećala, pjesma autorice C.K. Povodom obilježavanja 25 godišnjice izlaska filma, predstavljam vam Edwarda Škarorukog. Kratak opis: Živio je iznad grada, daleko od ljudi. Njegove su ruke bile hladne, ali srce toplo. Imao je srce i mozak, no izumitelj mu nije stigao, prije svoje smrti, podariti ruke. Svake noći je gledao grad iz svog osamljenog, praznog boravišta. Čeznuo je za dodirom, ljubavi, osjećao je da mu nešto nedostaje. I sve se mijenja dana kada je došla gospođica iz Avona. Svakako vam preporučam da pogledate film. Jedan od boljih Burtonovih filmova. Savršen za ovo božićno vrijeme. U nastavku vam ostavljam link s plesom na temu Edward Scissorhands. EDWARD SCISSORHANDS DANCE Kada se radi o kreativnosti, originalnosti i mašti, moglo bi se reći da je to za mene bolna točka. Odmalena sam živjela negdje u svom svijetu vila, čarobnjaka koji su živjeli na čarobnim pašnjacima, i zbog toga sam se znala osjećati izopćenom. Ne samo među vršnjacima, već i među odraslima. Uvijek su me smatrali čudnom i smijali se mom 'svijetu'; bila sam neshvaćena. No, sada sam zahvalna na tome jer u ovom svijetu u kojem vladaju 'klonovi' i 'roboti', dobar je osjećaj isticati se među gomilom; kao kada profesori uzmu vas za primjer kako treba napisati esej. Ljudi će uvijek pokušati utjecati na vas, natjerati vas da se promjenite, da 'odrastete', no ne dajte se. Držite se onoga zbog čega vaše srce kuca jače, tjera vaše noge da plešu i oči sjaje.
Život je priča, a vi ste autor te priče. Živite punim plućima, iskoristite dan i ispričajte priču onako kako vi želite, nemojte dozvoliti da netko drugi piše VAŠU priču za vas. Sanjarite, plešite na kiši, živite svoje snove, maštajte o nemogućem; budite ono što vi želite biti. -Lex Evo, kao što sam i obećala; stiže moj doživljaj Beča. Moram priznati da sam od Beča puno očekivala; za to su krivi sati i sati gledanja slika Beča zimi na Pinterestu. Iako dvorac Schonbrunn nije bio na našem popisu razgledavanja, i dalje sam očekivala dobar provod. No, nekako sam se malo razočarala. Očekivala sam puno više, očekivala sam pravi božićni ugođaj; znate onaj koji vidite na TV-u i internetu. No, od toga ništa. Posjetili smo sajam ispred vijećnice, iako lijepo izgleda, nedostajala mi je božićna glazba da upotpuni taj ugođaj. No, nije im za zamjeriti. Budući da su cijene 'nabrijane', preporučam vam da ponesete više novca od planiranog, ako želite kupiti njihov 'punsch', čokolade ili sniježne kugle. No, smatram da je problem bio u loše organiziranoj agenciji s kojom smo putovali, a ne u Beču. Jer smo vidjeli stvarno predivnih stvari. Od Stadtparka, Kuće Leptira (poznata po tome što je jedna od dvije kuće u kojoj su sve uzgojeni leptiri, a ne uhvaćeni) do Parliament Austria. Možda me Beč nije oduševio kao Venecija ili London, no svakako bih ga posjetila opet. Samo pod boljim vodstvom. Evo još par slika. Ljudovi moji! Znam da me nije dugo bilo, no ne brinite, jer uskoro stižu novi i zanimljivi postovi.
Evo stigao nam i prosinac, jedan od meni najdražih mjeseci. To je doba tople čokolade, domaćih kolačića, božićnih pjesama i, najvažnije, kada slavimo Isusovo rođenje. Večeras putujem za Beč i provest ću jedan 'čaroban' dan tamo, stoga neću biti aktivna par dana. No, kada se vratim, čekaju vas slike i doživljaji iz Beča. Budite strpljivi, uživajte u vikendu i vidimo se u ponedjeljak. - Lex Iako mnogi smatraju da pisci samo moraju sjediti i zapisivati svoje misli i ideje, biti pisac je puno teže od samog piskaranja po papiru i zapisivanja svojih misli. Evo neki od problema s kojima se pisci svakodnevno susreću: - Prije nego započnu pisanje: Ovo je pravo, umjetničko djelo genijalca. Sve sam savršeno si smislila u glavi, sad to samo moram zapisati. Otvori prazan dokument: Imam dvije rečenice i emotikon. Nemam ništa drugo u glavi. - Treba im dva tjedna da napišu školski esej od par strana, a 2 dana za fanfiction od 15 strana. - Više vremena provedu razmišljajući što će napisati, nego pišući. - Preko 20 započetih priča. Nijedna nije dovršena. - Netko mora umrijeti. No, najveći problem s kojim se pisci susreću jest EDITING, tj. uređivanje priče. Nakon pisanja 20ak skica, sažetaka i poglavlja, dolazi editing. Nakon njega, od vaše prvobitne ideje, će ostati samo tema djela, sve ostalo će se najvjerojatnije promijeniti. Editing uzima više vremena od samog pisanja. Jer morate paziti na sve, likovi moraju biti zanimljivi, morate paziti na kontinuiranost priče, gramatičke i pravopisne pogreške, početak i kraj moraju biti zanimljivi, u protivnome, gubite čitatelje… Uređivanje priče je zapravo razlog zašto pisci izgube živce. Morate pročitati što ste napisali, zatim ići poglavlje po poglavlje i izbacivati nepotrebno. Zatim opet, pročitati napisano. I onda opet, dodavati i popunjavati praznine. Zatim opet, pročitati napisano. Onda, ispremještati radnju ili poglavlja jer će tako radnja teći lakše. Nakon tjedan dana i neprospavanih noći, trebao bi doći kraj uređivanju priče. I čestitam, prolupali ste, ali barem imate jednu završenu priču; sad tako treba s preostalih 19. 100 i jedno nepisano pravilo na koje treba paziti, da bi na kraju, poludjeli i ubili sve u knjizi; po uzoru na Georga R. R. Martina ili Shondu Rhimes. Stoga, pisci moji. Nemojte odustati. Iako uređivanje kida živce, osjećaj ispunjenosti kada završite priču, je neopisiv.
-Lex Nakon tjedana, ma mjeseci pisanja. Konačno sam završila svoju prvu kratku priču. Nevjerojatno sam ponosna na nju. Iako mi je zadavala glavobolje, presretna sam što sam se ipak odlučila završiti ju. Zove se 'Čarolija Božićnog Djeteta', a objavljena je na Wattpadu. Evo sažetka priče.
Čarobna priča o životu dječaka Jamesa rođenog na Božić. Donosi nam njegovu priču o teškom djetinjstvu, borbi s bolešću i čaroliji Božića. James P. Stewart; još od rođenja ga prati nesreća, budući da se rodio na 24. Aveniji, a ne u bolnici. Iako se, s obzirom na okolnosti u kojima se rodio, činio kao zdrav dječak, on je bio daleko od toga. Rodio se s teškom bolešću, no unatoč tome, on je i dalje bio sretan dječak. No nizom zlostavljanja od majke, koja boluje od opsesivno-kompulzivnog poremećaja, James se povlači u sebe i postaje tajanstven. Ova božićna priča, donosi nam Jamesovu borbu da pobijedi predrasude i donose malo božićnog veselja drugim ljudima. Dajte priči šansu i pročitajte ju. ČAROLIJA BOŽIĆNE PRIČE |
AuthorCura koja se najčešće odaziva na nadimke Lex ili Lennon, zapisuje svoja razmišljanja i zapažanja. Categories
All
Archives
June 2017
|