„Ako je pronađeno, ne otvaraj!“
Ako je pronađeno, ne otvaraj. Hmm, crna, mala knjižica. Samo tako bačena iza kontejnera, a čini se veoma važna za vlasnika. Nigdje nema povratne adrese, nema ni broja telefona. Nije ni na koga naslovljena. Ništa loše se ne može dogoditi ako je otvorim, ako to činim s dobrom namjerom. I prije sam čitao sestrin dnevnik, pa se nikada ništa nije dogodilo. Polako mičem špagu omotanu oko korica knjižice i otvaram prvu stranu. Prazno. Hmm… okrećem drugu stranu. Ubiti! Zastanem na tren, udahnem ledeni studeni zrak, pokušam umiriti drhtanje ruku i kažem sam sebi: „Smiri se, Frank, to je samo neslana šala. Netko je to namjerno tu podmetnuo da ti pronađeš. Nije ništa ozbiljno.“ No, što ako je ozbiljno? Želiš li zaista biti odgovoran za nečiju smrt? Doduše, ne izravno. No, jednako je kriv i onaj koji drži ljestve. Natjeram se da otvorim opet knjižicu, odem na stranu gdje piše Ubiti i gledam ispod. Cijela stranica ispisana telefonskim brojevima. Neki su već prekriženi. Oh, Bože! Neki su već i mrtvi. Ajme, što da uradim?Zovi policiju. No, ja sam policija. Dobro, tek prva godina na Policijskoj akademiji. Kako god, moram im pomoći. 555-085 zvoni. Halo, William? – javi se neki ženski glas s druge strane slušalice. William? Uhh, što sada? Hajde, Frank. Misli malo. Radili smo to, učili smo to. Da. William pri telefonu. – jednostavno mi izleti iz usta, ni ne razmišljajući. William, jako mi je lijepo bilo onu večer… Čuj, baš zato i zovem. I meni je baš bilo lijepo s tobom. Što kažeš da odemo na kavu? Danas, oko 3, u Rocco Coffe Shop, da se bolje upoznamo. – čujem samog sebe kako izgovaram te riječi i ne vjerujem. Riječi mi same silaze s usana. Vrlo rado. Vidimo se u 3. Bok. – zvučala je veoma koketno i šarmantno. No dobro. Sigurno je William tako upoznao i ostale. 1 broj gotov. Još samo 13. Dobro. Frank, smiri se. Dvije minute do 3. Kada jednom dođu sve; svih 14. Lijepo ćeš im se ispričati na smetnji i objasniti im situaciju. A zatim im savjetovati da odu na policiju. I sve će biti u redu. Sve će biti u redu. Sve su tu. Uhh, kad bolje razmislim, nije baš bilo pametno sastajati se s četrnaest žena u kafiću. To nikada ne može dobro završiti. Jedna pljuska, druga pljuska… četrnaesti šamar. „Gade jedan smrdljivi. Znači tako ti operiraš. Prvo nas ponudiš pićem, povedeš na plesni podij i zavedeš nas, a zatim nas ostaviš poput kakve prljave krpe.“ „Dajte da vam objasnim. Nije tako kako mislite“ – nisu me ni saslušale, već su me sve zalile na izlasku iz kafića. Uhh, predivno, Frank. Što sada? Hej, našao si moju knjižicu! Puno ti hvala, stari. – rekla je neka visoka mrga, prilazeći mi velikom brzinom. Pljesnuo me svojom šapom po ramenu, mislim da sam ga iščašio. Hvala ti! Ja sam William Montgomery. Daj da te počastim pićem, ha, što kažeš? Ma, ne treba hvala. Žurim na posao. Hmm, William Montgomery.Pa, prema policijskoj bazi podataka, njegov dosje je stvarno, nešto. Koji sam ja idiot! Sjedim u pritvoru jer ulazak u policijsku bazu podataka je ilegalan, čak i za polaznike policijske akademije. Ispostavilo se da je William Montgomery ne samo policajac, već i ženskaroš. Telefonski brojevi svih cura s kojim je ikada izašao. Ubiti i svi brojevi ispod su brojevi cura koje žele NJEGA ubiti. Sada može i moj broj dodati u tu knjižicu. *Frank - The Idiotic Cop -Len
0 Comments
Leave a Reply. |
AuthorCura koja se najčešće odaziva na nadimke Lex ili Lennon, zapisuje svoja razmišljanja i zapažanja. Categories
All
Archives
June 2017
|